kamengrad

Sagorevanje - Predgovor

„Istorija se ponavlja, ali svaki put sve više i više košta“
(Vinston Čerčil, pisac i državnik)

srebrenica

Dvije cjeline ove knjige, „Sagorevanje“ i „Balkanopatija“, govore o virulentnom, podvojenom i zavađenom Balkanu, koji je i dalje tradicionalno shvaćen kao „brdoviti“ krajolik i nepresušno i lako zapaljivo „bure baruta“, izložen zlim pogledima, namjerama i djelima nekih spoljnih nametnika, ali je, kako je dokumentovano odslikano u prvom dijelu ove knjige, za proizvodnju mržnje i zla dovoljan i sam sebi. Balkanska Pandorina kutija ne može dugo biti zatvorena, a kad se otvori iz nje provaljuje lavina ljutih i opakih sokova, otrova i gnoja, dovoljna da začas prekrije i uništi sve što je čovjek stvarao, pa i njega samoga.

„Sagorevanje“ i „Balkanopatija“ prikazuju Balkan ogoljen i napušten od svih, na kom se raspojasano i nekažnjeno ispoljavaju primalni porivi agresivnosti, mržnje, osvete, strasti i pohlepe homo balcanicus-a, kao zlo koje i dalje traje u kontinuitetu bez jasnog početka i vidljivog kraja. Balkan asocira na neslogu, mržnju, svađe, atentate, ratove, primitivizam i prljavštinu i zato ga niko ne svojata s ljubavlju, iako od njega ne može pobjeći.

U tom kontekstu, naziv „Balkanac“ se kao pogrda „prišiva“ drugima, pa Srbi tako nazivaju Bugare, Hrvati Srbe, Slovenci Hrvate, Austrijanci Slovence, Nijemci Austrijance, pa čak i Nijemci znaju kazati za Bavarce da su Balkanci, ili da Balkan počinje iza grada Ulma koji je na sredokraći između Štutgarta i Minhena. Neuralgični i hipersenzibilni narodi na Balkanu u nekoj prećutnoj pogrdnoj gradaciji svrstavaju jedni druge, pa tako Hrvati i Srbi kao Balkanci, smatraju da su Muslimani/Bošnjaci od njih balkanskiji, a sve tri ova naroda zajedno smatraju Albance najbalkanskijim Balkancima.

Balkan je haustor kroz koji duvaju vjetrovi sa zapada na istok, ređe obrnuto, kao što su u istom pravcu išle vojske i osvajanja. Na takvoj vjetrometini i promaji malo šta dobrog uspijeva, pa je potrebna snažna sinergija svih činilaca i stvoraca, koji kroz saradnju treba da se drže istih pravila i procedura, da im ne bi propao sav dugo i mučno ulagan trud i stvaran imetak.

Međutim, narodi Balkana i njihove državice tavore u svađi, zavadi i sukobu, nesposobne da se odupru balkanskom zovu krvi, tla i zla. U njima su se zapatili egocentrični, nedorasli i ostrašćeni političari, stranački glavari, skorojevići, aparatčići i primitivci koji nepoštedno i subverzivno truju cijeli genus sopstvenog naroda, spriječavajući i ometajući njegov razvoj u modernu evropsku naciju.

Čovjek na Balkanu je homo politicus jer je naučio da je to siguran put ka vlasti, moći i bogatstvu, ali uz to, on je, po pravilu, istovremeno i homo novus (skorojević), homo primitivus (primitivac), homo rusticus (neotesanac) i homo duplex (dvoličnjak), a nekad i homo delinquentus (kriminalac) i homo maleficus (zločinitelj). Homo politikus teško može da uspije u politici ako nije homo nacionalismus, i to ne meki i blijedi, već nacionalista srednjeg ili visokog intenziteta, kom je mozak sazdan od inata, sujete i zavisti, usta puna patriotizma, domovine, nacionalnih i vjerskih svetinja, crkve i džamije, ognjišta, kolijevke i carstva, a rječnik krcat prikrivenom vulgarnošću, osionošću i primitivizmom. U balkanskim državicama sve je sirovo i prostački ispolitizovano: država, društvo, ekonomija, nauka, kultura, religija, umjetnost, obrazovanje, estrada, sport, pa i ljetovanja, tehnička uputstva i kuhinjski recepti.

Najveći broj ljudi koji politikuju po ulici, na mitinzima, u tabloidima i drugdje, u nemanju valjanih argumenata za svoje političarenje, a željni da se domognu vlasti, poseže za prostim, izanđalim i već od upotrebe otrcanim frazama o neravnopravnoj naciji, obespravljenoj vjeri, ugroženom jeziku, pismu i kulturi, krivoj i lošoj prošlosti i nedobromislećim strancima, znajući da se njihovim zahtjevima, ma koliko bili budalasti, vulgarni i ekstremni, a uz to obavezno obojeni nacionalizmom, šovinizmom i ksenofobijom, malo ko ima usprotiviti, jer ga odmah mogu žigosati i linčovati kao nepatriotu i izdajnika. Na taj način svaka „šuša“ na Balkanu, koja se samoproglasi „domoljubom“ i „patriotom“, može, umjesto u septičku jamu, svoju kanalizaciju izlijevati na ulicu i pod tuđe prozore, a da ga pritom vlast toleriše, a građani zaobilaze u stilu: „ma pusti budalu“, što mu ostavlja neograničenu slobodu poganjenja i trovanja svega i svakoga oko sebe. A kada dođe na vlast, isti taj, po identičnom obrascu napada svoje političke protivnike i oponente.

Nacionalna ostrašćenost i jednostranost, kako između sebe tako i unutar sebe, odlika je svih naroda na Balkanu. Umjesto miroljubivog, tolerantnog, razumnog i sofisticiranog pristupa svim etničkim i drugim manjinskim društvenim grupama i različitomislećim ljudima, te razumijevanja i uvažavanja njihove posebnosti i afiniteta, vlasti na Balkanu se ponašaju grubo i iritantno, rukovođene samo i isključivo zovom sopstvene nacije, iako ni ta nacija često nije ni monolitna ni jedinstvena.

Tako, napravili su svoje nacionalne zastave, grbove, himne, jezike i pisma, vraćajući se u arhaičnu prošlost i zanemarujući društvenu stvarnost i mišljenje ogromnog broja građana kojima se ti artefakti banalno i prinudno naturaju gušeći njihova stečena prava i navike i njihovu slobodu izbora i opredjeljenja.

Bosna i Hercegovina ima državnu zastavu koju je nametnuo njen Protektor, koju nijedan narod ne osjeća kao svoju, jer ne sadrži njhova nacionalna znamenja i simbole, o čemu se, ruku na srce, kad bi im bilo pušteno na volju, nikada ne bi ni dogovorili. Nacionalno ostrašćeni Muslimani/Bošnjaci nameću svojim sunarodnicima nošenje islamske nošnje i islamskih relikvija čak i u javnim službama gdje rade. Oni sve čine da održe Bosnu sa troimenim narodom u formatu nekadašnje Jugoslavije, na jednoj strani, a na drugoj strani njihovo djelanje u sferi politike, kulture, obrazovanja i u drugim oblastima, druga dva naroda doživljavaju kao pokazivanje netolerancije i želje za hegemonijom nad njima. Uz to, neprestanim i agresivnim huškanjem protiv Srba kao „zločinilaca i remetilaca mirne Bosne“, nastojeći da tu stigmu navuku na cijeli srpski narod, sijeku treći noseći stožer na kome ta ista Bosna počiva, čineći tako neodrživom bosansku državnu zajednicu, a to, pošto povratka na unitarnu Bosnu teško može biti, suživot tri temeljna naroda u Bosni čini iluzornim, nesnošljivim i nemogućim.

Hrvati, pak, diče se svojom zastavom i grbom sa šahovnicom koja kod Srba izaziva grozomorna sjećanja na ustašku NDH državu koja je pod tim stegom pobila desetine hiljada nedužnih civila srpskog etniciteta. Hrvatski nacionalisti vještački izmišljaju nove riječi samo da bi se jezik, koji je očigledno isti, razlikovao od onog kojim govore Srbi i Muslimani/Bošnjaci, a u istoj sferi vodi se haranga protiv ćirilice, čije uvođenje u sredinama gdje živi srpska manjina ima simbolički značaj, jer njoj samoj ne znači mnogo, ali je etničko pravo koje se mora poštovati. Hrvatska je s obe noge na Balkanu i nevoljno je postala svjesna da se ne može transponirati na drugo mjesto. U Hrvatskoj, kao i kod druga dva naroda, postoji problem priznavanja sopstvenih grešaka, krivice i zločina, a još dodatno i spoznaje Blajburga, odricanja od fašističke NDH tvorevine i njenog zloslutnog znakovlja, iako bi Hrvatska, kao članica Evropske unije, trebala biti prva u osudi grešne prošlosti, fašizma i netolerancije.

U Srbiji se, iako je još Vuk, kao najveći reformator srpskog jezika, za aktuelna srpska pisma smatrao i ćirilicu i latinicu, kao dva istoznačna pisma, forsira i nameće ćirilica čak i u privatnoj upotrebi, što ide u takvu krajnost da nacionalni dušebrižnici predlažu da preduzeća koja istaknu ćiriličku firmu dobiju poreske olakšice. Država se oglušuje o činjenicu da u Srbiji živi 2,5 miliona pripadnika nacionalnih manjina (Albanci, Muslimani, Mađari i drugi), kojima je rodno pismo latinica, kao i da još najmanje 2 miliona Srba oduvijek piše latinicom i ne prihvata da im se državnim dekretom mijenja način pisanja i potpisivanja. Umjesto da ta dva pisma budu ravnopravna, daje se prednost formi nad suštinom, što građani shvataju kao jezičko nasilje i ružan i nepravdoljubiv demokratski deficit društva u kom žive. Ili, srpska himna „Bože pravde“ čak 16 puta spominje „srpski narod, srpski rod“ pa se teško može očekivati da je kao takvu prihvati jedan Albanac, Mađar ili Musliman/Bošnjak, koji je takođe građanin Srbije.

Nacionalni žar i ultimativni nacionalizam u venama homo balcanicus-a dovode do nepoštenog i ružnog izvrtanja činjenica, prekrajanja prošlosti i izmišljanja lažne povijesti. Svaki balkanski narod piše i tumači svoju istoriju onako kako njemu odgovara, izvan poznatih i priznatih fakata i mimo civilizacijskih, moralnih i naučnih standarda. U tim privatnim, pristrasnim i neobjektivnim istorijama sve je obojeno bijelo-crno, sa tendencioznim objeljivanjem i veličanjem samo svog naroda, svoje vjere, svoje prošlosti, svojih nacionalnih „junaka i velikana“ i sa ocrnjivanjem, kuđenjem i unižavanjem bivših „bratskih naroda“ kao univerzalnih i svevremenih krivaca i napasnika.

Čak i ona balkanska prošlost koja je opštepoznata i neupitna pokušava se osporiti ili naknadno revidirati. Cijeli svijet zna i priznaje da je partizanski narodnooslobodilački pokret od početka do kraja bio jedini autentični antifašistički pokret na Balkanu tokom Drugog svjetskog rata, i da je partizanska vojska uz ogromne ljudske i materijalne žrtve svih naroda bivše Jugoslavije, jedini istinski pobjednik i kreator slobode 1945. godine. Ali ima onih koji danas, nadobudno i bez stida, pokušavaju to osporiti ili pak retroaktivno u stroj pobjednika, antifašista ili nekakvih ratnih mučenika, pod maskom nacionalnih domoljuba i patriota, udjenuti i one kojima tu nije mjesto, kao što su četnici, ustaše, domobrani i drugi kvislinzi i kolaboracionisti koje je svjetska istorija već davno postavila na njhovo pravo i zasluženo mjesto.

Po toj matrici, zbog međusobno neraščišćenih pitanja iz prošlosti, ali i zbog drila koji nad građanima sprovodi državna politika i većina medija, Srbi, Hrvati i Muslimani teško priznaju i prihvataju svoje zločine, krivicu i međunarodnu sudsku pravdu.

Iako je oružani sukob između njih završen prije četvrt vijeka, Muslimani, Hrvati i Srbi nastavljaju svoj međusobni rat verbalnim putem, ocrnjujući i saplićući jedni druge kad god im se ukaže prilika, a ujedno pokušavaju svim silama da unifikuju i homogenizuju svoje narode.

Njihovi političari ne žele da prihvate realnost da su nacionalni preporodi i homogenizacije zasnovane na krvi, rodu i koljenu mogle imati uspjeha prije dva stoljeća, ali da je doba romantičarskog nacionalizma prošlo i da u savremenom izmješanom i višestruko povezanom građanskom društvu takvo usmjeravanje može imati samo kratkotrajni i ograničeni efekat zasnovan na neobaviještenosti, izolaciji i neprosvijećenosti ljudi.

Veliki broj osvješćenih građana preforsiranu nacionalnu radikalizaciju i polarizaciju sve više počinje da doživljava kao getoizaciju i odvajanje od svijeta, što stvara podjele i destrukciju unutar samog nacionalnog bića. Balkanu treba nacionalna amerikanizacija koja će minorizovati nacionalnu pripadnost i u prvi plan staviti biznis, nauku, obrazovanje, kulturu, sport, a time i nacionalnu i ljudsku trpeljivost i zajedništvo.

Tako Muslimani/Bošnjaci, Hrvati i Srbi, dugoročno gledano, umjesto da svoj put u budućnost grade na toleranciji i jednakosti prava svih građana, na poštovanju različitosti, na kritici i suzbijanju nacionalizma i šovinizma kojima zrače i na pomirenju i pijetetu prema žrtvama koje su nanijeli jedni drugima, oni rade u korist sopstvene štete i protiv interesa svog potomstva, pokazujući se nemoćnima da prihvate određene fakte i istorijske istine, dakle sazru iz plemena u narod bez narušavanja svog sopstvenog singulariteta, pa da potom tolerantno, neostrašćeno i civilizovano poravnavaju svoje sopstvene greške i rješavaju međusobne sporove na bazi priznavanja, praštanja i uzajamnog uvažavanja.

Takvog sinkretizma nema na pomolu, i oni tvrdoglavo i narcisoidno, kao da su popili „plavu pilulu neznanja“1), produžavaju balkansku agoniju ad infinitum.

* * *

U prvom dijelu knjige sadržan je esej „Sagorevanje“ u pet priča koje su zasnovane na istinitom događaju iz februara 1943. godine kada je u bosanskom Podgrmeču, u selu Donji Kamengrad, u napuštenoj seoskoj kući, zvjerski ubijeno 19-oro djece i žena. Djeca su imala od 3 do 15 godina. Ubice su ustaše, pripadnici fašističkih snaga, koji su manje ratovali kao vojnici, a više sprovodili teror po nacionalnoj i vjerskoj liniji nad civilnim stanovništvom, udarajući najprije na svoje susjede. Ovde su žrtve srpski hrišćani iz okolnih sela, a egzekutori ustaše islamske provenijencije.

„Sagorevanje“ je, kako sam autor navodi u Prologu, katarzični proces odmagljivanja i spoznaje u kom se otklanjaju pogrešne dogme i deluzije i prozrijeva gola i gorka istina o nemilosnoj Bosni u kojoj žrtve moraju da dokazuju da su umorene u gnusnom zločinu, a njihovi egzekutori nemaju potrebe ni da se brane, jer ostaju nepoznati i nekažnjeni. Zanijemila pred ljudskom bestijalnošću i bestidnošću, ovdje sagorijeva duša, pregorijeva vjera, gasi se nada, trne i iščezava Bosna. Zatiru se lica svih njenih žitelja koji ne znaju ili ne žele dići glas protiv dželata i marodera, već bezglasno i zamuklo posmatraju zlodjela svojih sunarodnika. Zamagljuju se nekada lijepi bosanski pejsaži koji su postali stratišta, pred okrutnom prirodom ljudi koji su gluvi za strah i bol stradalnika oko sebe. Zamiranje duše znači istovremeno i njeno čišćenje i prosvjetljenje i iz te epifanije nastaje drugačiji čovjek sa novom sviješću, saznanjem i viđenjem svijeta oko sebe, ali i gorčinom u ustima, koja ga ipak ne spriječava da zadrži i očuva svoje dostojanstvo i ljudskost.

Esej „Sagorevanje“ je svojevrsna žal za Bosnom, vankatedralna misa za njenu neprežaljenu ljubav, jer ona nikada više neće imati onu ljepotu, multipolarnost i toleranciju kakvu je imala u drugoj polovini 20-og vijeka. Ta spoznaja slijedi iz pet priča koje tvore znak pentagramske zvijezde u krugu, čiji svojstveni elementi: vazduh, zemlja, voda, vatra i duh označavaju život, ali ovdje, u izokrenutoj bosanskoj zbilji, otužno simbolizuju smrt, stradanje i nerazum, koje Bosni kao da nameće neka ciklična, nevidljiva i okultna sila.

U „Zebnji“ je data slika mnogočlane porodice dva rođena brata, Jove i Trive Todorovića, koja se u januaru 1943. godine poslednji put zajedno okupila na porodičnoj slavi pred nadolazeći rat, osjećajući da dolaze teški dani stradanja, izgnanstva i smrti. Svi su zaokupljeni ogromnom i snažnom njemačkom ratnom mašinerijom koja je već pregazila pola Evrope, a koja se sigurno i neizbježno valja i prema njihovom selu. Ophrvani strahom i neizvjesnošću pred moćnom i ubilačkom agresijom koja navire sa sjevera, oni i ne slute da će pola njih tu prisutnih, stradati u dolazećem ratu, i to ne od Nijemaca već od susjeda iz obližnjeg sela. Zebnja, nelagoda i strepnja u vazduhu čine prvi krak bosanskog pentagrama.

Izgnanstvo“ je koloritna slika bježanije porodice iz rodnog sela pred navalom neprijatelja. Dvije majke sa djecom i najnužnijim stvarima odlaze u planinu Grmeč da sačuvaju gole živote. Neprijatelj pljačka i pali njihovo imanje, ali ne može odnijeti i zemlju, pa oni krišom obrađuju svoju zemlju u ratnim uslovima i seljačkim trudom i upornošću uspijevaju da stvore i pribave hranu za svoje porodice. Razdvojenost porodice i nostalgija za domom, nagoni dvije majke da se sa svojom djecom vrate u rodno selo i svojim porušenim kućama, što njihovu ljudsku čežnju i majčinsku brigu dovodi do paroksizma: na povratku kući presreću ih zli ljudi i mučki i divljački ubijaju sve žene i svu djecu, njih ukupno 19-oro. Neprekidni zov zemlje koja svojim plodovima spašava živote i istovremeno izaziva i mami seljaka da joj se stalno vraća, pa i po cijenu pogibelji, drugi je krak magijskog pentagrama.

Dete“ je istiniti zapis o šestogodišnjoj djevojčici koja je preživela masakr u kući u Kamengradu u kojoj su ubijene njene tri mlađe sestre i majka, kao i njenih petoro male braće i njihova majka. Dijete je, prekriveno majčinim tijelom, jedino od svih samrtnika, ostalo nepovrijeđeno i provelo je hladnu i mrklu zimsku noć u kući prepunoj leševa. U bosanskom paradoksu, dijete slučajno preživelo ispod bombi muslimanskih ustaša, spašavaju čestiti Muslimani, što daje nadu da i u najgorim vremenima i u najgoroj bestragiji ima dobrih ljudi koji su sačuvali saosjećaj za tuđu muku i patnju. Preostala djevojčica poživjela je poslije još 63 godine, iskidana košmarnim snovima i slikama porodičnog stradanja. Trag usahlih suza na djetetovom licu je indikacija vode, nagovještaj trećeg pentagramskog znaka, koji u nekoj simbiozi zemlje i neba, predstavlja i znamen djetetovog spasenja.

U priči „Sagorevanje“ otac porodice Trivo Todorović, po prestanku rata, dolazi iz zarobljeništva i suočava se sa istinom da su mu u ratu ubijeni supruga i pet sinova od 5 do 15 godina. Zanijemjeli čovjek, gluv na sve oko sebe, provodi noć na pragu svoje spaljene kuće, sjećajući se vremena kad je ta kuća bila puna dječijih glasova, ljubavi, mirisa hrane i topline. U nepojmljivom kolopletu misli on se pita koji i kakav monstrum može da ubije dijete, kao što su njegovi mali dječaci od kojih je najmlađi imao samo 5 godina, zaključujući da on to ne bi mogao nikada i nikome uraditi, pa čak ni zlikovcu koji je ubio njegovo dijete. Jutro zatiče četrdesetogodišnjeg muškarca osijedele kose, slomljene nade i sagorjele duše, sa nikada ugašenom vatrom bola koji ostaje da tinja zasvagda. „Sagorevanje“ je četvrti krak pentagrama koji pobuđuje i održava vječno tinjajuću unutrašnju vatru u čovjeku sa stalnim refleksijama bola, tuge, gorčine, prezira i dostojanstva.

Masakr“ je esejni omaž Kamengradskom zločinu iz 1943. godine i Srebreničkom zločinu iz 1995. godine. Priču o masakru, u širem vremenskom i prostornom ozračju ali sa primordijalnim izvorištem u selu Kamengrad, na usputnoj željezničkoj stanici kazuje sin djevojčice koja je preživjela kamengradski masakr. U komparaciji Kamengrada i Srebrenice, kamengradske žrtve, i to djeca i žene, su potcjenjene i ponižene jer nemaju ni znaka ni spomenika, nemaju istražnog dosijea niti sudskog epiloga, a izvršioci masakra nikada nisu ni pronađeni ni kažnjeni. Pri tome, treba imati u vidu činjenicu koja nikome nije sporna, da je Kamengrad samo jedno od stotine, uključujući i Jasenovački logor smrti, stradališta srpskih hrišćana. Na drugoj strani, srebrenički zločin se medijski izuzetno često i snažno promoviše nabijajući osjećaj krivice i onima koji s tim nemaju nikakve veze. Iz teksta se izvija krik gorčine zbog nesagledavanja bosanske zbilje, neosjetljivosti za tuđe stradanje i autističnog isticanja samo svojih žrtava, što zloslutno produbljuje jaz između naroda u Bosni i potkopava zajednički život tri naroda. Peti krak simbolizovanog pentagrama objedinjuje snagu ostala četiri kraka, zaokružuje ih i umrežava sa ostalim događanjima, traumama i zlodjelima u Bosni, dajući zasluženu vanvremenu i vanprostornu dimenziju djeci pogubljenoj u kamengradskom zločinu i duhovima svih nevinih i besmislenih žrtava, bilo kog imena i porijekla, koji kolaju ovim prostorima.

Cijeli esejni ciklus „Sagorevanje“ drži se lirski sofisticirane dokumentarnosti, distancirajući se od bilo kakve nacionalne ostrašćenosti, patriotske obojenosti, etničkog podvajanja i osvetničkog naboja. To što su egzekutori Muslimani a žrtve Srbi nije rezultat autorske ili umjetničke imaginacije i proizvoljnosti, već istina koju treba prihvatiti i dostojanstveno podnijeti. Upravo tu provijava nezadovoljstvo i gorčina jer autor smatra da treba jednako uvažavati i cijeniti sve stradalnike zločina i isto tako jednako procesuirati i kazniti sve krivce, i nadasve, da se zločinstva u Bosni ne mogu posmatrati kao izolovani događaji, već, zarad pravednosti, poštenja i morala, kao i radi održanja mira, tolerancije i suživota u Bosni, moraju se sagledavati u vremenskom i prostornom kontinuitetu, kao žalosni slijed vehementnih uzročno-posledičnih događanja koja imaju duboke, ali uvijek sagledive veze i korjene.

Sa „Sagorevanjem“ se stapaju dvije kroki sličice.

U prvoj, koja se zove „Uzdah“ prikazano je bjekstvo od neprijatelja u sigurna ali ne baš gostoljubiva njedra planine. Baba i unuk, sa svojom sirotinjom natovarenom na volovska kola izmiču iz sela, kojom prilikom babu pogađa zalutali metak. Unuk vodi volove, a ona se pati umirući bez glasa i uzdaha samo da ne bi unuk to primjetio, zastao i izložio sebe pogibelji od koje su se sklanjali. Tako je snaga porodične ljubavi i žrtvovanja za potomstvo nadjačala svaki fizički bol i strah od nadolazeće smrti.

U drugoj sličici „Pustoš“, skicirano je selo dvije godine napušteno od ljudi i svih drugih živih bića koje je otjerao rat. U zastrašujućoj praznini, sa neporušenim i pustim kućama i dvorištima, bez zvukova ljudskog glasa, bez oglašavanja životinja, škripe točkova, klepeta zvona i dozivanja, tu gdje je vjekovima vrilo od života, sada se, dan i noć, čuje samo seoska vodenica koja melje u prazno, bez žita i mlinara. U tom nadnaravnom mizanscenu ni ptice ne pjevaju kao nekad, jer im nedostaju ljudi.

U drugom dijelu knjige autor obitava u prostornom i vremenskom miljeu današnjeg Balkana koji je opterećen prošlošću, nezadovoljan sadašnošću i uplašen budućnošću. Rijetko gdje je akumulirana tolika količina pizme (mržnje i neprijateljstva) i šizme (raskola i podvojenosti), kao na Balkanu, koji je decenijama ophrvan patijom, bolesnim stanjem uma i svijesti i bezosjećajne i izopačene duše, čiji se žitelji i ne trude da ta zla odstrane iz svojih srca, kuća i čitanki.

Kroz „Uvod u Balkanopatiju“ autor prenosi snovna, onirička, kazivanja starog Bana, koji pokušava da pronikne u razloge koji su izrodili umobolno i beslovesno stanje, dolazeći do toga da su balkanski narodi još u fazi adolescencije i sazrijevanja koje predugo traje. Države vode i politiku kroje nacionalni ostrašćenici, ortodoksni fundamentalisti i lažni moralisti koji balkansku svađu, neslogu i nesreću ne sagledavaju u kontinuitetu, kao logični i već rečeni uzročno-posledični niz, već svaki događaj tumače izolovano i na svoj način, isključivo kroz vizir svoje države, nacije i vjere. Pored država i političara koji šire i tolerišu nacionalnu mržnu i netoleranciju, vinovnici balkanske stradije su i zatrovani i jednostrani mediji, gluve i neangažovane škole, nesposobne i neprisutne socijalne službe, ekscentrične i neekumenske crkve i vjerske organizacije, nekritička i neinventivna inteligencija, nemilosrdni i neempatični tajkuni, uškopljene nacionalne akademije nauka, kao i povodljivi i naivni građani koji su vrlo prijemčiv medij za podjarmljivanje i manipulaciju. Kroz svojevrstan mentalni somnabulizam, autoru „se javlja“ istina, po kojoj je priznanje i praštanje jedina balkanska terapija koja može na ove prostore donijeti dugoročni mir, suživot i toleranciju.

U stihovnim ekspresijama balkanopatija zadobija kosmičku dimenziju sa univerzalnim lirskim narativom koji nema prostornih i vremenskih ograničenja.

Balkanopatija – u nedogled“ je moguća svuda gdje se susjedi „kolju ko na brvnu jarci“ i gdje ljudi nepoučeni ranijim lošim iskustvom „idu glavom po sredini zida“, pa se nakon toga autor pita „kad će doći vreme otrežnjenja / da se ljudi mire i ne kače / dal’ postoje reči izvinjenja / i dal’ one ikom išta znače / kada nema ni srama ni stida.“ Početna slova svakog od pet stihova ove pjesme čine akrostih koji ispisuje njenu temu – Balkan.

Balkanski asindet 1993“ nastao je u doba ubilačkog rata na Balkanu kroz koji se cijepala bivša zajednička država. Pjesma je pisana u formi asindeta, nizanjem 96 glagola bez veznika i zareza, od kojih se nijedna riječ ne ponavlja, čime se ističe dramatika tog vremena u kom nema ničega lijepog, već samo okružje rata i pošasti sa poremećenim likovima koji „lapaju otimaju nose trpaju / kidaju lome cepaju razbijaju / pljačkaju kradu skrivaju drpaju / tuku gaze muče ubijaju“.

Pjesma „Piloti iz Avijana“ je ironično-lirska aluzija na bombardovanje Jugoslavije 1999. godine: „Brinem se noćas / za pilote iz Avijana / koliko još dana / će biti rastavljeni / od svojih mališana.“ Piloti iz visine mračnog neba svake noći šalju smrt, a dolje na zemlji niko ne zna da li je njemu ili nekom drugom upućena razorna smrtonosna pošiljka. Milioni ljudi u strepnji za sebe i svoju porodicu provode besane noći: „U naručju mi drhti dete / uz jecaj mukli pita glasno: / Tata jel opet bacaju bombe? / Ne dušo, spavaj. Već je kasno.“

Balkanska travestija“ je parodična skaska čiji su junaci preobučeni u plemensku nošnju i tribalnu organizaciju, ali u kojima se lako mogu prepoznati sudionici današnje konfuzije, smućenosti i nesloge na Balkanu. Njihove istorije su burne i komplementarne, ali i pored toga što ih mnogo toga povezuje, kao što su porijeklo, jezik, kultura, vjera, običaji, oni su u stalnom sukobu jedni s drugima, a periodi mira služe samo za to da se smisle strategije za nove obračune. Čak i danas, poslije svega, kad su „podigli između sebe visoke zidove i mostobrane preko kojih se povremeno dovikuju, okrivljuju i proklinju“, oni i dalje u sebi nose snažni ratnički naboj u kom je sjeme mogućeg sukoba svake boje, vrste i intenziteta.

Viđenje balkanske prošlosti i sadašnjosti u ovoj knjizi predstavlja prostorno-vremenski kontinuum koji se ne može zaobići u spoznaji Balkana koji evropski činovnici nazivaju Jugoistočnom Evropom, što je unekoliko bolji izraz jer otklanja stigmu i kolokvijalnu pežoraciju koje se vezuju za pojam Balkana. Ali to neće, samo po sebi, promijeniti ovaj region, već to mogu da učine jedino njegovi opamećeni, zreli i solidarni bivstvenici kroz međusobno uvažavanje, razumijevanje i praštanje, što je i crvena nit koja se provlači kroz ovu knjigu i njena osnovna poruka.

* * *

Ova knjiga nije ni pokuda ni pohvala bilo kome, ali može biti čitana kroz različite naočare.

Ona se drži stvarnog istorijskog događaja i svojom dokumentarnošću spada u esejistiku, a literarnom doradom, u kojoj je dozvoljena umjetnička sloboda i poneka emocija, ne odstupa od činjenica, nastojeći da ne svjedoči i ne presuđuje o krivici, već o stanju, ambijentu i klimi u kojoj se odvija život u Bosni i na Balkanu.

Svoju ličnu empatiju autor nastoji da obuzda, iako je pod impresijom događaja koji iznosi jer su ovde sudionici i stradalnici njemu bliske osobe čije nevine žrtve nikada nisu zadobile postmortalnu pravnu i moralnu satisfakciju. On tragični događaj familicida jedne porodice uklapa u okvir hirovitih dešavanja na Balkanu u vremenskom rasponu od 50 godina, gdje „nekome zvona stalno zvone“ jer uvijek ima razloga za zločin, osvetu i odmazdu u nerazmrsivom hrvatsko-srpsko-muslimanskom čvoru nesporazuma.

Autor se strogo distancira i ograđuje od svake nacionalne isključivosti, nacionalizma i šovinizma, bilo hrvatskog, bilo srpskog, bilo muslimanskog, i sve ih posmatra kao dio balkanske kaljuge koju treba sanirati, nasuti i učiniti prohodnom kroz razumjevanje, toleranciju i kompromis tri naroda.

Međutim, već sama tema u kojoj se tretira zločin pripadnika jednog naroda nad pripadnicima drugog naroda, ima senzibilitet koji razni ljudi mogu različito shvatiti i tumačiti. Tako, srpski nacionalisti bi možda rado čitali minuciozan opis još jednog srpskog stradanja koje su učinili „omrznuti susjedi“, a koje nije priznato i sankcionisano, ali im se ne bi dopao kritički odnos autora prema srpskoj istoriji, političarima i dnevnoj politici kao saodgovornima za sve ono loše što se dešavalo srpskom narodu u prošlosti i danas. Muslimanski nacionalisti, pak, bi mogli biti odobrovoljeni kritičkim ukazivanjem na greške i zablude srpske politike koja je i sama ogrezla u balkansko zamešateljstvo i zločin, ali bi možda bili rezervisani prema opisu stradanja hrišćanske porodice i paralelisanju tog zločina sa srebreničkim, kao i prema prikazu Bosne kao bare u kojoj ključa mržnja, rascjep i zlosreća, koja je, kao takva i trodjelna, teško održiva.

Tako je gledano iz nacionalnog zlougla i kroz vizir onog što se želi čuti i vidjeti. Stvari ipak treba pogledati i iz tuđeg ugla i saslušati i drugačije mišljenje što je put kroz katarzu tako neophodnu i još rijetku u balkanskom podneblju.

Biter Laub

____________________________

1) „Plava pilula“ je aluzija na film Matriks iz 1999. godine u kom glavni lik ima izbor da popije crvenu pilulu koja će ga rastrijezniti da stvarnost vidi onakvu kakva jeste, ali da popije plavu pilulu koja će mu omogućiti da uživa u blaženom neznanju i sopstvenim zabludama