- Sudska praksa
- Sudska praksa u građanskim stvarima
Sudska praksa u građanskim stvarima
- IMUNITET STRANE
DRŽAVE
-
- Strana država kao nosilac suvereniteta javne vlasti uživa
imunitet i postupci protiv nje od strane naših domaćih sudova
ne mogu se voditi.
Iz obrazloženja:
Drugostepenim rešenjem Okružnog suda odbijena je kao neosnovana
žalba tužioca i potvrđeno prvostepeno rešenje kojim je tužba
tužioca odbačena. U prvostepenom rešenju je utvrđeno da
tužilac u ovoj pravnoj stvari zahteva od tužene Savezne
Republike Nemačke da joj naknadi štetu za svakog ubijenog
građanina Udruženja žrtava II svetskog rata u iznosu od
32.000 DEM sa kamatom od 09.05.1945.god. i za svakog građanina
korišćenog na prinudnom radu u Nemačkoj plati iznos od po
4.000 DEM za jedan mesec rada, a po osnovu naknade materijalne
štete zbog uništenja imovine traženo je da tužena isplati
5.000.000 DEM i to sa kamatom od 09.05.1945.god. pa do isplate.
Pravilno su utvrdili nižestepeni sudovi kada su tužbu odbacili.
Pravo na jednakost, koja proizilazi iz prava na suvernost
svake države danas u svetu, podrazumeva, pored ostalog,
da nijedna od njih ne može biti stavljena pod nadležnost
organa drugih država. Bečkom konvencijom o diplomatskim
odnosima iz 1961.god. čija je članica i naša zemlja, garantovana
i u vezi sa tim apsolutna nepovredivost prostorija, nekretnine
i pokretne imovine stranih diplomatskih misija (član 22.).
Kako se u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju odgovornosti
za naknadu štete koju je država Nemačka u toku II svetskog
rata prouzrokovala kao nosilac suvereniteta javne vlasti,
to proizilazi da u sporovima koji se protiv nje vode, uživa
imunitet, te da se postupci protiv države Nemačke od strane
naših domaćih sudova ne mogu voditi.
(Odluka, VSS, Rev.4352/03 od 06.02.2004.god).
- FIKTIVNI UGOVORI
-
- Ugovor kod koga postoji prividna, neistinita, glavna namera
cilj ili osnov jer pri njegovom zaključenju postoji svestan
sporazumni nesklad između volja strana ugovornica i njenog
očitavanja, je prividan ili fiktivan. Pravni učinci prividnog
ugovora u odnosu na sve strane ugovornice, sastoji se u
tome što je takav ugovor nepostojeći pravni posao, jer povodom
njega među ugovornim stranama nije postignuta nikakva saglasnost
volja i što kod takvog ugovora nedostaje bilo kakav osnov
ili cilj obavezivanja, a ugovor sa nepostojećim osnovom,
je ništav.
Iz obrazloženja:
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tuženi su suvlasnici
na po 1 stana, po osnovu ugovora o otkupu iz 1991.god. u
površini od 36 m2, koji su tuženi adaptirali u stan od 79
m2 tržišne vrednosti iz aprila 1994.g. u iznosu od 84.000,00
din. Septebra 1995.god. brat tužiočev angažovao je preduzeće
tuženog, koje se bavi finansijskim zastupanjem i naplatom
potraživanja drugih lica, radi naplate svog potraživanja
od lica iz ''Š'' u iznosu od 20.000 DM uz obećanje tužioca
da će u slučaju uspešne realizacije tog posla, nagraditi
tuženog iznosom od 3.000 DM. Kako je tuženi obećanu nagradu
zatražio unapred, tužilac je na to pristao uz uslov da sam
njim kao sredstvo obezbeđenja iznosa od 2.750 DM, datog
tuženom na ime obećanja nagrade, zaključi sporni ugovor
o kupoprodaji. Zbog toga pri zaključenju ugovora o kupoprodaji
18.10.1995.god., stranke nisu unele u ugovor stvarne podatke
o predmetu ugovora-površini stana (uneta je površina od
32 m2), stvarnoj kupoprodajnoj ceni stana (uneta je kupoprodajna
cena od 45.000,00 din,) predaje i državine i plaćanju poreza
na promet. Tuženi nije uspeo da u korist brata tužioca naplati
potraživanje, radi čega se tužilac 96.g. obratio poreskim
organima radi obračuna poreza na promet nepokretnosti iz
spornog ugovora o kupoprodaji, koja je utvrđena na poreskoj
osnovici vrednosti stana od 100.000,00 din. Polazeći od
ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su
pravilno primenili materijalno pravo kada su zaključili
da je ugovor o kupoprodaji nepokretnosti od 18.10.1995.g.,
prividan ugovor te da ga je valjalo poništiti.
(Odluka VSS, Rev.1303/03 od 03.09.2003.g).
- PRIVIDNI UGOVORI
-
- Prividan ugovor nema dejstvo među ugovornim stranama,
ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor taj drugi
važi, ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.
Iz obrazloženja:
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je posredstvom
svog advokata dala devize P.V. na zajam, a u cilju obezbeđenja
vraćanja zajma dana 11.04.95.g. zaključila je predmetni
kupoprodajni ugovor kojim ugovorom tužena kao prodavac prodaje
svoju nekretninu-stan tužilje. Ugovor je u ime tužene zaključila
njena unuka P.V. nakon što je ovde tuženu prethodno dovela
u zabludu u pogledu obima punomoćja, objasnivši joj da joj
je punomoć potrebna radi dobijanja stambenog kredita, a
radi uspostavljanja hipoteke na stanu. Prema ugovoru tužena
je dužna stan predati tužilji u posed do 11.08.1995.g.,
a prema odredbi čl.6. ugovora prodavac je zadržao pravo
raskida ugovora pod uslovom da kupcu vrati celokupnu kupoprodajnu
cenu u roku od 4 meseca od zaključenja ugovora. Tužilja
stan tužene nije videla pre sačinjenja ugovora, a P.V. tužilji
nije vratila zajam niti je plaćala ugovorene kamate na pozajmljena
sredstva.
Pravilno su nižestepeni sudovi postupili kada su odbili
tužbeni zahtev za predaju u posed predmetnog stana, a protiv-tužbeni
zahtev usvojili utvrđujući da je ugovor o kupoprodaji ništav,
obzirom da se u konkretnom slučaju radi o simulovanom pravnom
poslu kome su stranke pristupile radi prikrivanja ugovora
o deviznom zajmu. Ovo stoga, što je stvarna volja bila zaključenje
ugovora o zajmu, te na strani potpisnika ugovora stoji prividno
izjavljena volja u pogledu zaključenja ugovora o kupoprodaji.
(Odluka, VSS, Rev.4070/02 od 12.02.2003.g).
- IZVRŠENJE UGOVORA
-
- Svaki ugovor zaključuje se da bi se izvršio, jer se tako
ostvaruje svrha obligacionih odnosa između ugovarača.
Iz obrazloženja:
Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac je 18.10.91.g.
kupio od tuženog 3.000 komada bloka I klase, 1.400 kom.
monti I klase, profakturu je podigao 19.10.91.g. i 21.10.91.god.
po toj profakturi, plaćeno je tuženom 43.440,00 ondašnjih
dinara, ali tuženi tužiocu kupljenu robu nije isporučio.
Veštačenjem sudkog veštaka za ekonomsko-finansijsku oblast
utvrđeno je da iznos od 43.540,00 din., koji je uplaćen
tuženom 21.10.91.g. revalorizovan na dan 30.4.2002.g., daje
sumu od 79.114,50 dinara.
Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je primenjeno materijalno
pravo i to odredba čl.124., čl.307, čl.516, i čl.467. ZOO.
S obzirom da je tužilac-kupac uredno ispunio svoju dužnost
i ugovorenu cenu robe platio tuženom-prodavcu dok mu tuženi
nije isporučio robu, što je bio u obavezi da učini, ispravno
je usvojen tužbeni zahtev (tužilac se, kao ugovorna strana
u dvostrano obaveznom ugovoru koja je izvršila svoju obavezu,
opredelio da zahteva ispunjenje ugovorne obaveze od strane
tuženog).
(Odluka, Rev.2283/03 od 09.10.2003.g)
- NIŠTAVOST UGOVORA
-
- Pravo na isticanje ništavosti ugovora ne gasi se (čl.110
ZOO) što znači da se isticanje ništavosti ugovora može ostvariti
bez obzira na protek vremena.
Iz obrazloženja:
Naime, punovažnost jednog ugovora sa stanovišta apsolutne
ili relativne ništavosti ceni se prema vremenu njegovog
zaključenja. U vreme zaključenja ugovora o otkupu stana
koji su tuženi zaključili 8.10.1997.g. nije postojala punovažna
odluka o dodeli stana tuženom V.R. na osnovu koje je zaključen
i ugovor o zakupu stana br.14. u ul.M.P. br.43 u Š., kao
ni ugovor o otkupu stana. Odluka nije postala pravnosnažna
pošto su protiv iste tužioci u zakonskom roku pokrenuli
postupak sudske zaštite i u tom postupku u predmetu P-2170/98
poništena je odluka o dodeli stana tuženom R., što znači
da je sporni ugovor o otkupu stana bio ništav od momenta
zaključenja. Zato nisu osnovani ni navodi revizije o retroaktivnom
proglašenju ništavosti ugovora o otkupu stana jer se ne
radi o naknadnim stavljanjem van snage akta o dodeli stana.
Naprotiv, donošenjem pravnosnažne odluke o poništavanju
kao nezakonitih odluka komisije za stambene odnose tuženog
''Zorka min. đubriva'' od 22.4.1998.g. odnosno 3.9.1998.g.
na osnovu kojih je stan u ul.M.P. bb br.14, površine 50,25
m2, dodeljen tuženom R.V. prestalo je pravno dejstvo ugovora
o korišćenju stana, a sledom toga otpao je i pravni osnov
tuženog V.R da sporni stan u svojstvu nosioca stanarskog
prava otkupi.
Kao zakupac koji nije zaključio punovažan ugovor o zakupu,
tuženi V.R. nije mogao na osnovu čl.13. Zakona o stanovanju
zaključiti ni punovažni ugovor o otkupu stana što je učinio,
nije stekao svojstvo zakupca stana na osnovu pravosnažne
odluke tuženog, pa je stoga pravilan zaključak nižestepenih
sudova da su ispunjeni uslovi za apsolutnu ništavost navedenog
ugovora o otkupu na osnovu člana 103. ZOO.
(Odluka VSS, Rev.1563/04 od 30.6.2004.g).
- UGOVOR O DOŽIVOTNOM
IZDRŽAVANJU
-
- Kod ugovora o doživotnom izdržavanju davalac izdržavanja
nije univerzalni sukcesor primaoca izdržavanja, te ne odgovara
za dugove primaoca izdržavanja.
Iz obrazloženja:
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužioci su kao davaoci
izdržavanja zaključili 30.04.1993.god. ugovor o doživotnom
izdržavanju sa sada pok.D.Đ, kao primaocem izdržavanja.
Pravosnažnom presudom Opštinskog suda u Bačkoj Topoli P-425/95
od 15.09.97.god. ovaj ugovor je raskinut.
U toku trajanja parnice, 15.11.1995.god. D.Đ je zaključio
nov ugovor o doživotnom izdržavanju sa ovde tuženim D.M.,
na koga je odmah izvršen prenos prava svojine na nepokretnostima
koje su obuhvaćene ovim ugovorom kao naknada za dato izdržavanje.
Ni jednom odredbom ovog ugovora nije ugovorena odgovornost
davaoca izdržavanja za eventualne dugove primaoca izdržavanja,
pa su sudovi pravilno odbili tužbeni zahtev ranijeg davaoca
izdržavanja s kojim je raskinut ugovor, kao neosnovan.
(Odluka, VSS Rev.3166/03 od 11.03.2004.god).
- NASLEDNOPRAVNI
KARAKTER UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU
-
- Ugovor o doživotnom izdržavanju nije samo teretni ugovor
obligacionog prava kojim se prenosi pravo svojine, već je
to ugovor nasledno pravnog karaktera, jer se iz nasleđa
isključuju nužni naslednici i prenos svojine, osim ako stranke
drukčije ne ugovore, odlaže se do smrti primaoca izdržavanja.
Iz obrazloženja:
Prema utvrđenim činjenicama dana 26.05.1999.god. zaključen
je ugovor o doživotnom izdržavanju između sada pokojne A.Ž.,
kao primaoca izdržavanja i tuženog kao davaoca izdržavanja.
Predmet ugovora je kuća u A. Ugovor su potpisale obe ugovorne
strane, odnosno sada pokojna A. je na isti stavila otisak
desnog kažiprsta zbog oduzetosti desne ruke, a što je sudija
prilikom overe i konstatovala na zapisnik. Pre overe ugovora
sudija je utvrdila identitet stranaka na osnovu njihovih
ličnih karata i upozorila obe stranke na značaj i posledice
zaključenja ugovora u smislu odredbe člana 194-205. ZON-a.
Za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju nijedna
stranka nije pribavila saglsanost od Ministarstva za finansije
u smislu odredbe člana 3. i 5. Zakona o posebnim uslovima
prometa nepokretnosti. Iz izveštaja navedenog ministarstva
proizilazi da bi strankama da su podnele zahtev za izdavanje
odobrenja prometa nepokretnosti koje su predmet ugovora,
bilo izdato odobrenje za ovaj promet.
Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno su nižestepeni
sudovi primenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtev
tužilaca odbili kao neosnovan. Odredbom čl.5. Zakona o posebnim
uslovima prometa nepokretnosti predviđeno je da ugovor kojim
se vrši promet nepokretnosti zaključen protivno odredbama
člana 1. i člana 3. stav 1. toga zakona je ništav. U smislu
člana 2. istog zakona prometom nepokretnosti, smatra se
prenos prava svojine i drugih stvarnih prava na nepokretnosti,
zakup i drugi način isticanja državine članom 3. je propisano
da je za promet nepokretnosti potrebno odobrenje nadležnog
organa- Ministarstva finansija.
Odredbe Zakona o posebnim uslovima prometa nepokretnosti
koje se odnose na definisanje prometa (član 2.), cilj Zakona
(član 3.) i momenat davanja odobrenja (čln 4. i 6.), treba
tumačiti u povezanosti sa članom 29. Zakona o obligacionim
odnosima po kome se odobrenje za zaključenje, ako zakonom
nije propisano što drugo, može dati i posle njegovog zaključenja.
Pošto se predaja imovine u nedostatku sporazuma ugovornika
odlaže do smrti primaoca izdržavanja to se kod ugovora o
doživotnom izdržavanju odobrenjem nadležnog organa za promet
nepokretnosti može steći i po zaključenju ugovora odobrenjem
nadležnog Ministarstva finansija
(Odluka VSS i Rev.1659/03 od 10.09.2003.god).
- PRIORITET TERETNOG
U ODNOSU NA DOBROČINI PRAVNI POSAO
-
- Ugovor o poklonu kao obročini pravni posao imao slabiji
pravni osnov za sticanje prava vlasništva u odnosu na ugovor
o doživotnom izdržavanju koji je dvostrano teretan.
Iz obrazloženja:
Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilja V.V. iz B., kao
davalac izdržavanja, zaključila je sa sada pokojnom V.I.,
iz B. ugovor o doživotnom izdržavanju koji je overen od
strane Drugog Opštinskog suda u Beogradu pod br. 3R-245/95
dana 15.III.1995.god. Tužilja se obavezala da će doživotno
izdržavati V.I., a primalac izdržavanja se obavezala da
joj ostavlja u nasleđe svoj stan u Beogradu čija je predaja
davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja.
Tužilja je sve svoje obaveze iz ovog ugovora u celosti izvršavala.
Sada pokojna V.I., kao poklonodavac, zaključila je dana
23.07.1997.god. ugovor o poklonu sa M. I. iz P., kao poklonoprimcem,
(čiji je pravni sledbenik ovde tužene LJ.I) koji je overen
pred Prvim Opštinskim sudom u Beogradu broj Ov.3186/97,
a čiji je predmet darovanja isti stan kojim je sada pokojna
V.I. raspolagala spornim ugovorom o doživotnom izrdžavanju.
Na osnovu navedenog ugovora o poklonu, sada pokojni M.I.
je upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik na predmetnom
stanu. Tužilja svoje pravo prema imovini primaoca izdržavanja
koja je predviđena kao protivnaknada za doživotno izdržavanje,
nije pretvorila u apsolutno pravo upisom tog prava u javnoj
knjizi. Međutim, i tužena i njen sada pok. suprug M, su
u vreme sačinjavanja ugovora o poklonu znali za postojanje
spornog ugovora o doživotnom izdržavanju, tako da za njihovu
savesnost prilikom sačinjavanja uknjižbe prava vlasništva
u zemljišnoj knjizi po osnovu ugovora o poklonu, nema uticaja
okolnost što ugovor o doživotnom izdržavanju nije dobio
stvarno pravno delovanje.
(Odluka, VSS Rev.3547/03 od 04.03.2004.god).
- REDUKCIJA POKLONA
ZBOG POVREDE NUŽNOG NASLEDNOG DELA
-
- Redukcija poklona zbog povrede nužnog naslednog dela ne
može se zahtevati ukoliko je došlo do konverzije ugovora
o poklonu u dvostrano teretni ugovor.
Iz obrazloženja:
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, sada pokojna majka parničnih
stranaka M.S. i tužena zaključile su dana 26.11.1992.g.
sporni ugovor o poklonu kojim je poklonodavac prenela na
tuženu pravo svojine na jednosobnom stanu u V., zadržavajući
za sebe pravo doživotnog stanovanja. Članom 3. ugovora predviđeno
je da će se po osnovu ugovora ovde tužena uknjižiti kao
vlasnik spornog stana, a članom 4. ugovora navedeno je da
poklonodavac ovaj poklon čini svojoj ćerki iz razloga što
ju je ćerka do sada pomagala i plaćala stanarinu za stan
i dala ceo iznos za otplatu stana. Utvrđeno je da se tužena
i pre i posle zaključivanja navedenog ugovora starala o
svojoj majci, koja je bila lošeg zdravstvenog stanja, da
je svakodnevno posećivala i finansijski pomagala plaćanjem
računa, i obezbeđivala lekarski nadzor. Tužena je sahranila
majku o svom trošku. Pravilan je zaključak nižestepenih
sudova da je tužena sa svojom majkom zaključila punovažan
ugovor o poklonu sa teretom doživotnog stanovanja u korist
majke, da je usmeno bilo ugovoreno i doživotno izdržavanje
poklonodavca, te da je taj sporazum bio realizovan. Stoga
pravna priroda ovakvog ugovora nije dobročina, već se radi
o dvostrano teretnom ugovoru o otuđenju nepokretnosti kao
naknadi za doživotno izdržavanje poklonodavca, pa se ne
može zahtevati redukcija poklona zbog povrede nužnog naslednog
dela.
(Odluka, VSS, Rev.972/04 od 27.1.2005.god).
- ZELENAŠKA KAMATA
-
- Stopa ugovorene kamate između fizičkih lica ne može biti
veća od kamatne stope koja se u mestu ispunjenja plaća na
štedne uloge po viđenju- čl.399. st.1. ZOO.
Iz obrazloženja:
Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac je dao tuženom
na zajam u toku 1995.g. iznos od 10.000 DEM, a taj iznos
mu tuženi nije vratio. Dana 01.03.97.god. stranke su sačinile
priznanicu na 28.000. DEM, jer je prilikom davanja novca
na zajam bilo ugovoreno da tuženi plaća 1.00 DEM mesečno
na ime kamate do otplate duga. Na dan 01.01.2002.god. iznos
od 10.000 DEM odgovara iznosu od 5.112,47 EURA.
Polazeći od navedenog činjeničnog stanja sudovi su pravilno
primenili materijalno pravo kada su obavezali tuženog da
plati tužiocu iznos od 5.112,47 EURA sa domicilnom kamatom
i to na iznos od 10.000 DEM počev od 01.04.1997.god. do
31.12.2001.god. a na isznos od 5.112,47 EURA počev od 01.01.2002.god.
do isplate. Naime, pravilan je zaključak nižestepenih sudova
da ugovorena mesečna kamata od 1.000 DEM koja odgovara kamati
od 10% mesečno predstavlja zelenašku kamatu.
(Odluka,VSS, Rev.2746/03 od 22.10.2003.god).
- ODGOVORNOST DRŽAVE
ZA NEOSNOVANO LIŠENJE SLOBODE
-
- Država odgovora za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja
slobode, ako je oštećeni lišen slobode protivno odredbama
čl.195. i čl.196 ZKP- ili su prema oštećenom preduzete mere
prinude protivno odredbama čl.3. Zakona o unutrašnjim poslovima.
Iz obrazloženja:
Sudovi su utvrdili sledeće: Tužilac je rođen 1971.g. Jugoslovenski
je državljanin pa saglasno odredbi člana 33 u vezi člana
7 do člana 11. i člana 47 Zakona o Jugoslovenskom državljanstvu
(Službeni list SRJ'' br.33/96 i br.9/01), obzirom da je
u momentu mobilizacije bio državljanin bivše države SFRJ,
bez obzira što je državljanstvo Republike članice, bivše
i sadašnje države, preveden tek 03.07.2000.g.. Kao jugoslovenski
državljanin tužilac je bio u obavezi da se vojnom pozivu
odazove i stupi u Vojsku Jugoslavije, po osnovu vojne obaveze
propisane članom 14 Zakona o Vojsci Jugoslavije. Kako su
službena lica Organa unutrašnjih poslova Republike Srbije
u vreme lišenja slobode tužioca jugoslovenskog državljanina
i vojnog obveznika, zbog neodazivanja na vojni poziv bila
ovlašćenja na privođenje tužioca, na osnovu tada važeće
odredbe čl.30. Zakona o Vojsci Jugoslavije (što je odredbom
čl.61. Zakona o službama bezbednosti SRJ iz 2002. godine
u pogledu tih poslova i ovlašćenja organa unutrašnjih poslova
izmenjeno i u nadležnosti je organa bezbednosti i vojne
policije), i čl.188. st.2. u vezi čl..1. st.2. i čl.18.
st.1. Zakona o Vojsci Jugoslavije, tužena nije u obavezi
da tužiocu naknadi nematerijalnu štetu zboglišenja slobode
radi odazivanja na vojni poziv i mobilizacije, jer tužilac
u momentu mobilizacije nije bio lice bez državljanstva i
u radnjama organa tužene nema protivpravnosti. Privođenje
koje vrše službena lica Organa unutrašnjih poslova R.S.
zbog neodazivanja na vojni poziv, ne smatra se neosnovanim
lišenjem slobode.
(Odluka VSS Rev.br.1120/2004 od 21.04.2004.god).
- ODGOVORNOST DRŽAVE
PREMA PRIPADNICIMA JNA
-
- Država po principu objektivne odgovornosti a u smislu
čl.173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima, odgovara
za štetu koju su pripadnici JNA, teritorijalne odbrane i
dobrovoljci uključeni u JNA i teritorijalnu odbranu pretrpeli
u oružanim sukobima i drugim aktivnostima sa povećanom opasnošću
preduzetim u cilju zaštite Ustava i zakona tokom 1991.g.
a sve do 19.maja 1992.g. kada se poslednja vojna jedinica
bivše JNA, preimenovana u Vojsku Jugoslavije, povukla u
okvire granice Savezne Republike Jugoslavije.
Iz obrazloženja:
U pravnosnažno okončanom postupku je utvrđeno da je tužilac
ranjen 4.8.1995.g. u rejonu K. istočno od P., kao pripadnik
31. pešadijske brigade-VP-9036 Petrinja. Navedena jedinica
se u to vreme nije nalazila u sastavu bivše JNA odnosno
Vojske Jugoslavije već u sastavu vojske Republike Srpske
Krajine.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni
sudovi su pravilno primenili materijalno pravo kada su tužbeni
zahtev tužioca odbili, jer tužena u ovoj parnici nije pasivno
legitimisana.
(Odluka, VSS, Rev.669/04 od 5.5.2004.g).
- ODGOVORNOST ELEKTRODISTRIBUCIJE
-
- JP "Elektrodstribucija" je isključivo nadležna da izvrši
sva priključenja elektro-energetskih objekata potrošača,
da se stara o tehničkoj ispravnosti priključaka, sprovede
mere i zaštiti kompletnu instalaciju KP od preopterećenja
kratkih spojeva i prenapona, pa je samim tim odgovorna za
sve tehničke neispravnosti i odsustvo mere zaštite, u smislu
Pravilnika o tehničkim normativima za električne instalacije
niskog napona (''Sl.list SFRJ'' br.53/88) i Pravilnika o
tehničkim normativima za zaštitu nisko naponskih mreža i
pripadajućih transformatorskih stanica (''Sl. list SFRJ''
br.13/78).
Iz obrazloženja:
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, na kući tužioca u V.,
22.11.1996.god. došlo je do požara u kome je izgorela krovna
konstrukcija zajedno sa potkrovljem i tužiocu pričinjena
šteta, čija visina je utvrđena veštačenjem i iznosi 936.730,00
din. Pre izbijanja požara tri puta je intervenisala služba
tuženog koja je sprovodila potrebne radove, vezivala objekat
tužioca za elektro-energetski napon, a ubrzo, posle poslednje
intervencije tužene ''Elektrodistribucije'' izbio je požar.
Uzrok nastanka požara sa centrom na tavanu, neposredno iza
mesta ulaska električnog voda KP u objekat, prema mišljenju
komisije veštaka Elektrotehničkog fakulteta je pojava struja
kratkih spojeva koje nisu prekinute zbog tehničke neispravnosti
stubnih osigurača KP izazvane premošćavanjem ili potpunim
odstranjenjem stubnih osigurača. Do požara ne bi došlo da
su shodno tehničkim normativima bili postavljeni topljeni
umetci iz sutbnih osiguranja od 63 ampera. Unutrašnja kućna
električna instalacija tužioca uključujući i instalaciju
poslovnog dela -mesare, u trenutku izbijanja požara bila
je tehnički ispravna i korišćena na ispravan način. Nižestepeni
sudovi su pravilno primenili materijalno pravo kada su odbili
prigovor podeljene odgovornosti (čl.192 ZOO) i tuženog obavezali
na puni obim naknade štete koju je tužilac pretrpeo.
(Odluka ,VSS, Rev.2723/04 od 19.04.2005.g).
- NAKNADA ŠTETE
USLED NESPOSOBNOSTI ZA RAD
-
- Pravo na novčanu naknadu meterijalne štete u vidu izgubljene
zarade zbog nastupile nesposobnosti za rad je strogo lično,
neprenosivo pravo koje se dosuđuje doživotno ili za određeno
vreme (čl.188. st.1 u vezi čl.197 st.1 ZOO).
Iz obrazloženja:
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je podnela zahtev
radi povećanja mesečne rente koju je njen pokojni suprug
primao na ime naknade štete zbog smanjene radne sposobnosti,
na osnovu pravosnažne presude. Pravilno su nižestepeni sudovi
primenili materijalno pravo, i to odredbe čl.188 st.1. u
vezi čl.197 st.1. Zakona o obligacionim odnosima, kada su
tužbeni zahtev tužilje odbili kao neosnovan.
Prema odredbi čl.188 st.1. Zakona o obligacionim odnosima,
u slučaju smrti, telesne povrede ili oštećenja zdravlja,
naknada se određuje, po pravilu, u obliku novčane rente,
doživotno ili za određeno vreme. Ovo pravo, u smislu odredbe
čl.197 st.1 ZOO, ne može se preneti drugom licu osim dospelih
iznosa utvrđenih pravosnažnom presudom ili pismenim sporazumom.
(Odluka VSS, Rev. II 1547/03 od 26.02.2004.g).
- NAKNADA ŠTETE
PROUZROKOVANE UPOTREBOM NEREGISTROVANOG TRAKTORA
-
- Organizacija za osiguranje nije u obavezi da naknadi štetu
oštećenom licu prouzrokovanu upotrebom neregistrovanog traktora
koji se koristi isključivo u poljoprivredne struke.
Iz obrazloženja:
Prema utvrđenim činjenicama dana 29.10.96.g. dogodila se
saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali tuženi koji je
upravljao traktorom koji nije bio registrovan i putničko
vozilo marke ''Honda'', vlasništvo tužioca, kojim je upravljao
njegov sin. Na putničkom vozilu je nastala materijalna šteta,
a tužilja kao suvozač u vozilu je pretrpela povrede. Tuženi
traktor koristi samo u poljoprivredne svrhe.Kod ovako utvrđenog
činjeničnog stanja pravilno su nižestepeni sudovi primenili
materijalno pravo kada su tužbeni zahtev tužilje za naknadu
nematerijalne štete u odnosu na tuženu Kompaniju za osiguranje
odbili.
Prema odredbi čl.135. Republičkog zakona o bezbednosti saobraćaja
na putevima za traktore koji se koriste isključivo u poljoprivredne
svrhe registracija je trajna, tj. ne vrši se produženje
važenja registracije. Međutim, traktori koji se koriste
za vršenje javnog prevoza ili za druge radove van poljoprivrede
registruju se pod uslovima predviđenim za registraciju motornih
i priključnih vozila, a kako je to propisano čl.136 istog
Zakona. Polazeći od odredbe zakona koje propisuju obavezno
osiguranje u saobraćaju te dovodeći ga u vezu sa propisima
o bezbednosti saobraćaja na putevima, sledi da bi organizacija
za osiguranje bila dužna na naknadi štetu oštećenom licu
kome je šteta prouzrokovana upotrebom vozila čiji sopstvenik
nije osigurao auto odgovornost ako bi šteta nastala upotrebom
neregistrovanog traktora, ali onog traktora koji je morao
biti registrovan po Republičkim propisaima o bezbednosti
saobraćaja na putevima, dok za štetu prouzrokovanu upotrebom
neregistrovanog traktora za koji ne postoji obaveza da se
svake godine registruje i osigurava ne postoji obaveza organizacije
za osiguranje da naknadi štetu oštećenom licu.
(Odluka, VSS, Rev.250/03 od 20.02.2003.god).
- NAKNADA ŠTETE
ZBOG PRETRPLJENOG STRAHA
-
- Naknada štete zbog pretrpljenog straha u smislu čl.200
ZOO, ne pripada posredno oštećenom licu.
Iz obrazloženja:
Sudovi su utvrdili da je maloletan tužilac A.S. rođen 1992.god.
zadobio spiralni prelom leve butne kosti. Lečenje je otpočeto
u Zrenjaninskoj bolnici radiografskim snimanjem i postavljanjem
gipsane imobilizacije.
Tužilja N.D.S. je majka maloletnog tužioca. Nakon skidanja
gipsa u bolnici u Austriji i saopštenja da je neophodna
hiruška intervencija doživljavala je strah velikog intenziteta.
Posle hiruške intervencije je doživljavala bojazan od posledica
invaliditeta svog sina što je trajalo do završetka lečenja.
Pošto tužilja N. predstavlja posredno oštećeno lice, a naknada
štete zbog pretrpljenog straha posredno oštećenih lica nije
priznata citiranim članovima zakona, to je i po shvatanju
Vrhovnog suda pravilno u ovom delu tužbeni zahtev tužilje
odbijen.
(Odluka, VSS, Rev.2770/04 od 27.01.2005.god).
- POVREDA ČASTI
I UGLEDA
-
- Čast predstavlja skup čovekovih vrlina i subjektivna je
kategorija i podrazumeva šta pojedinac misli o sebi, dok
je ugled objektivna kategorija i predstavlja mišljenje sredine
o nekoj ličnosti, što znači da se radi o povredi ličnih
prava.
Iz obrazloženja:
Sudovi su utvrdili da su tužilja i tuženi bili u bračnoj
zajednici i da su odnosi među njima i nakon njenog raskida
poremećeni. U novembru 1999.g. na zgradama u naselju gde
živi tužilja bili su zalepljeni plakati formata A3, koji
su sadržali podatke koji se odnose na tužilju i to: da je
ona vlasnica škole stranog jezika, da je ta škola nezakonito
registrovana, falsifikovanjem dokumentacije o registraciji,
izdaje diplome koje nisu važeće, da je tužilja učinila nekoliko
krivičnih dela i da se protiv nje vodi istraga za krađu
deviznih sredstava i za obmanjivanje. Pisma slučne sadržine
dobili su gimnazija u mestu gde živi tužilja, Ministarstvo
prosvete, Ministarstvo pravde, kao i mnoga druga preduzeća
sa kojima je tužilja poslovala. Plakati navedene sadržine
koji su bili oblepljeni po celom gradu naneli su tužilji
duševne bolove zbog povrede časti i ugleda koji je do tada
uživala navodeći ljude da posumnjaju u predstavu koju su
do tada imali o njoj dovodeći je u situaciju da opovrgava
te tvrdnje što je moglo direktno uticati na direktnu egzistenciju
tužilje i njene dece.
Kod takvog stanja stvari pravilno su sudovi primenili materijalno
pravo kada su usvojili tužbeni zahtev i obavezali tuženog
da tužilji naknadi nematerijalnu štetu nastalu zbog povrede
njene časti i ugleda u smislu čl.200. st. ZOO.
(Odluka, VSS, Rev.3593/03 od 12.02.2004.god).
- ZAHTEV ŠTETNIKA
PREMA GARANTNOM FONDU
-
- Vozač motornog vozila čijom je upotrebom pričinjena šteta,
a koji je odgovoran za štetu-štetnik ne može biti treće
lice, jer to svojstvo ima oštećeno lice, pa stoga štetniku
ne pripada pravo regresa prema Garantnom fondu (čl.99. Zakona
o osiguranju imovine i lica).
Iz obrazloženja:
Predmet spora je zahtev štetnika, prema UOOJ-Garantnom fondu
za isplaćenu štetu oštećenog u štetnom događaju.
Iz odredbi čl.99. i čl.106. Zakona o osiguranju imovine
i lica proizilazi da se sredstva Garantnog fonda koriste
radi ekonomske zaštite putnika i trećih oštećenih lica,
te da se upotrebljavaju za naknadu štete, pored ostalog,
prouzrokovane upotrebom motornog vozila, za koji je zaključen
ugovor o obaveznom osiguranju sa organizacijom za osiguranje,
nad kojom je otvoren stečajni postupak. Dakle, pravo na
naknadu štete iz sredstava Garantnog fonda mogu ostvariti
oštećena lica kojima je šteta pričinjena upotrebom motornih
vozila, uz ispunjenost i posebnih uslova za aktiviranje
supsidijarne odgovornosti Garantnog fonda.
Pošto tužilac nema svojstvo trećeg oštećenog lica, jer je
krivac za štetu-štetnik, osnovanost njegovog regresnog zahteva
ne može se podvesti pod sadržinu odredaba čl.99. Zakona
o osiguranju imovine i lica, kojima nije predviđeno pravo
regresa štetnika prema Garantnom fondu. Stoga je imalo mesta
odbijanju tužbenog zahteva.
(Odluka, VSS, GZZ, br.7/05 od 16.06.2005.god).
- ISPLATA DOSPELIH
OBVEZNICA
-
- Republika Srbija koja je raspisala zajam za privredni
preporod i izdala obveznice po tom osnovu u obavezi je da
izvrši isplatu dospelih iznosa imaocu obveznice.
Iz obrazloženja:
Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac je na ime zajma
za privredni razvoj u SRS uplatio u 1990.g. Osnovnoj banci
10.000 CHF i 90.000 DM da su kuponi-obveznice desete serije
u ukupnom iznosu 18.000 DM i 2.000 CHF, dospele na naplatu
dana 30.06.99.god., te da tužilac nije uspeo da iste naplati
kod ovlašćene banke. Pri ovakvom stanju stvari pravilno
su postupili sudovi kada su usvojili tužbeni zahtev i obavezali
tuženu Republiku Srbiju na isplatu dospelih obveznica. Prema
odredbi čl.32. Zakona o hartijama od vrednosti, obavezu
iz hartije od vrednosti dužan je da izvrši emitent, a to
je sada tužena Republika Srbija prema odredbama čl.1. Zakona
o zajmu za privredni razvoj u SRS, koja se obavezala da
će imaocu obveznice u obveznici označenog dana isplatiti
određeni iznos.
Obveznice koje su izdate tužiocu su dospele na naplatu,
banka kod koje je tužilac izvršio uplatu zajma nije izvršila
povraćaj uplaćenih deviznih sredstava tužiocu, zbog čega
je na tuženoj kao emitentu obaveza da tužiocu kao imaocu
obveznice izvrši isplatu iznosa navedenih u obveznici, s
obzirom da su dospeli za naplatu.
(Odluka, VSS, Rev.3741/03 od 25.02.2004.god).
- KATASTAR NEPOKRETNOSTI
KAO JAVNA KNJIGA
-
- Jedino je katastar nepokretnosti javna knjiga u koju se
upisuju podaci o nepokretnostima i pravima na njima. Uređen
je Zakonom o državnom premeru i katastru i upisima prava
na nepokretnostima (''Službeni glasnik RS'' br.83/92...25/2002),
pa katastar zemljišta ne predstavlja tačnu pravnu evidenciju,
već dokaz posedovnog stanja i zato stanje upisa ne mora
biti od odlučnog značaja za savesnost držaoca.
Iz obrazloženja:
Prema do sada utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je sa
R. V. bila suvlasnik imovine koju je između ostalog, predstavljala
i sporna kat.parc.br.2424 KO N. šuma V klase u mestu zvanom
G. Suvlasnička zajednica raskinuta je deobom o kojoj je
25.8.1947.g. zaključeno sudsko poravnanje pred Serskim sudom
u R. Ov.br.154/47, po kome je ova parcela pripala u svojinu
R.V. a ne tužilji. R.V. je ovu parcelu, ugovorom o kupoprodaji
iz 1958.g. prodala pravnom prethodniku tuženog, njegovom
ocu sada pok.M.J., koji se na osnovu tog ugovora upisao
u katastar. Tuženi je navedenu parcelu nasledio od svog
oca. Ni pravni prethodnik tuženog M.J. a ni njegov otac,
kupac navedene parcele od R.V., nikada nisu bili u državini
sporne parcele, već su to bili tužilja odnosno njeni naslednici.
Inače je tužilja nepismena.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni
sudovi su zaključili da tužilja nije stekla pravo svojine
sporne nepokretnosti održajem bez obzira što je u državini
ove nepokretnosti bila od 1947.g. imajući u vidu pravno
dejstvo sudskog poravnanja koje je zaključila sa drugim
suvlasnikom R.V., kao i zemljišno-knjižno načeli upisa prava
u zemljišne knjige i načelo javnosti, a na osnovu odredaba
čl.20, 37, 42 i 72. zakona o osnovama svojinsko-pravnih
odnosa.
Prema tome, u katastar zemljišta se upisuju podaci o korisniku
zemljišta, svojstvima parcele i katastarskom prihodu i u
pogledu tih podataka katastar zemljišta ima svojstvo javne
knjige, a ne u pogledu podataka o pravima na parceli. Upisom
u ovakav katastar se ne stvara nikakvo pravo.
(Odluka VSS, Rev.1070/04 od 23.12.2004.g).
- RASPOLAGANJE
SUVLASNIČKIM DELOM
-
- Suvlasnik može raspolagati svojim delom bez saglasnosti
ostalih suvlasnika shodno čl.14. Zakona o osnovama svojinko
pravnih odnosa.
Iz obrazloženja:
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja i prvotuženi
su bili u braku od 12.10.1985.god. do 23.12.1997.god. kada
je brak razveden, a bračna zajednica je faktički prestala
u junu 1997.god. U toku trajanja bračne zajednice prvotuženi
je 8.1.1998.god. dobio dvoiposoban predmetni stan, a u rešenju
o dodeli stana na trajno korišćenje navedeno je da će stan
koristiti sa svojom porodicom suprugom E. i kćerkom A. Takođe
je utvrđeno da je predmetni stan otkupljen u vreme trajanja
bračne zajednice tokom 1993.god. Prvotuženi je predmetni
stan prodao drugotuženom dana 6.8.1997.god. a ugovor o kupoprodaji
overen je dana 6.8.1997.god. za kupoprodajnu cenu od 150.000,00
din. Istoga dana drugotuženi je zaključio ugovor sa trećetuženim
i prodao navedeni stan po ceni od 165.000,00 din. a ugovor
o kupoprodaji overen je 23.4.1998.god. Četvrtotuženi je
zaključio ugovor o otkupu stana sa trećetuženim, koji je
overen 10.2.1999.god.
Prvotuženom je isplaćena u celosti kupoprodajna cena, a
četvrtotuženi je u državini predmetnog stana. Kada je tužilja
saznala za zaključenje ugovora o kupoprodaji isti nisu bili
realizovani isplatom kupoprodajne cene, te je ona iskazala
svoje protivljenje obavestivši direktora drugotužene, kao
i četvrtotuženog, tako da su tuženi za protivljenje tužilje
znali. a znali su i da je stan u tom trenutku predstavljao
zajedničku svojinu koja je stečena u toku trajanja braka.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno
su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su
usvojili tužbeni zahtev za utvrđivanje prava svojine tužilje
na 1 predmetnog stana, predaju u sudržavinu kao suvlasnici
nepokretnosti, te utvrđenje da osporeni ugovori u visini
suvlasničkog udela tužilje ne proizvode pravno dejstvo.
(Odluka VSS, Rev.810/04 od 14.4.2004.god).
- PRAVO SUVLASNIKA
NA SVOJINSKU TUŽBU
-
- Na svojinske tužbe suvlasnika primenjuju se pravila koja
su predviđena kod tužbe za povraćaj oduzetog predmeta svojine
(čl.37.Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa) i kod
tužbe zbog uznemiravanja prava svojine (čl.42. pomenutog
Zakona), pa svaki suvlasnik može da ostvaruje pravo za povraćaj
stvari i to u odnosu na celu stvar prema trećim licima.
Iz obrazloženja:
Nižestepeni sudovi su utvrdili da su tužilje pravnosnažnim
Rešenjem Opštinskog suda oglašene za testamentalne naslednice
pok.M.F. na 4/5 idealnih delova jedne prostorije u prizemlju
stambene zgrade. Pravo svojine na 1/5 idealnog dela navedene
nepokretnosti pripada O.P., K.Ć. V.J., Lj.J i N.F. po rešenju
o nasleđivanju iz 1998.god. Tužena je razvedeni bračni drug
jednog od suvlasnika nepokretnosti, a tužilje tvrde da ona
bez pravnog osnova drži predmetnu nepokretnost. Tužilje
su zahtevom tražile da se obaveže tužena da im preda u posed
označenu stambenu prostoriju.
Odbijajući tužbeni zahtev nižestepeni sudovi su zaključili
da tužilje nisu aktivno legitimisane za vođenje spora sa
obrazloženjem da su tužbu za iseljenje morali podneti svi
suvlasnici porodične stambene zgrade kao jedinstveni suparničari.
Pogrešno je pravno stanovište nižestepenih sudova.
Članom 13. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa određen
je pojam susvojine (više lica ima pravo susvojine na nepodeljenoj
stvari kada je deo svakog od njih određen srazmerno celini-idealni
deo), čl.14. st.1. reguliše pravo suvlasnika na stvari (suvlasnik
ima pravo da stvar drži i da je koristi zajedno sa ostalim
suvlasnicima srazmerno svom delu, nepovređujući prava ostalih
suvlasnika), a prema čl.43. istog Zakona suvlasnik ima pravo
na tužbu za zaštitu prava svojine na celu stvar. U ovakvoj
pravnoj situaciji suvlasnici su voljni, ali ne i nužni suparnučari
u smislu čl.196. i čl.201. ZPP-a. te tužilje imaju aktivnu
legitimaciju u ovom sporu pošto nije neophodno da budu u
procesnoj zajednici sa ostalim suvlasnicima nepokretnosti.
(Odluka, GZZ, br. 55/05 od 16.06.2005.god).
- POVRAĆAJ INDIVIDUALNO
ODREĐENE STVARI (REI VINDICATIO)
-
- Prema odredbama čl. 37. st.1 i st.2. Zakona o osnovama
svojinsko-pravnih odnosa vlasnik može tužbom zahtevati od
držaoca povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora
dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine,
kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Iz obrazloženja:
Prema utvrđenom činjeničnom stanju meštani MZ ''G'' su sopstvenim
materijalom, prikupljenim novcem i radnom snagom na seoskom
zemljištu, izgradili predmetnu poslovnu prostoriju u vremenu
od pre II svetskog rata. Tužena zadruga je otpočela da koristi
spornu prostoriju kada su spojene zadruge iz više sela u
jednu 1963.god. Prema izveštaju Republičkog geodetskog zavoda-Službe
za katastar nepokretnosti katastarska parcela br.508 sa
zgradom, vodi se na ime tužilje-MZ ''G''.
Kod takvog stanja stvari, pravilan je pravni zaključak nižih
sudova da tužilja MZ ''G'' osnovano u svojoj tužbi zahteva
da se faktičko stanje usaglasi pravnom odnosu i tužene obaveže
da spornu nepokretnost preda tužilji.
(Odluka, VSS, Rev.br.4256/03 od 22.01.2004.god).
- PRAVO NA OTKUP
STANA
-
- Pravo na otkup stana ustanovljeno je Zakonom o stanovanju
u korist određenih lica i vezano je za ličnost titulara
tog prava, što znači da se radi o ličnom imovinskom pravu,
te se takva prava smrću njihovog tutulara ne mogu preneti
na drugog pravnim poslom, niti se mogu nasleđivati.
Iz obrazloženja:
U postupku je utvrđeno da je sada pokojni predlagač dana
10.12.93.god. podnela predlog za donošenje rešenja koje
zamenjuje ugovor o otkupu stana na kome je bila nosilac
stanarskog prava, da je predlagač u toku postupka preminula
dana 02.09.2000.god. i da je u ovoj pravnoj stvari zastupana
od strane punomoćnika A.M. advokata iz K.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno
su postupili sudovi kada su odbili predlog predlagača kojim
je tražio da se donese rešenje koje zamenjuje ugovor o otkupu
stana, u smislu čl.16. Zakona o stanovanju. Prema odredbi
navedenog člana propisano je da pravo na otkup stana pripada
nosiocu stanarskog prava, odnosno zakupcu stana na stanu
u društvenoj svojini, kao i članovima porodičnog domaćinstva,
ali uz pismenu saglasnost nosioca stanarskog prava.
Kako je nosilac stanarskog prava preminula, a pravo na otkup
stana je lično pravo isto je njenom smrću prestalo i ne
može biti predmet nasleđivanja.
(Odluka, VSS, Rev.1528/04 od 07.07.2004.god).
- STANARSKO PRAVO
-
- Useljenje u stan posle 29.07.1973.god. ne vodi zasnivanju
stanarskog prava na stanu u svojini građana -Zakon o stambenim
odnosima SRS (''Službeni glasnik'' SRS, br.29 od 21.07.1973)
stupio na snagu 29.07.1973.god.
Iz obrazloženja:
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužioci su suvlasnici
sa po 1 dela na stanu koji je predmet tužbenog zahteva,
koji su po ugovoru zaključenog 1955.g. koristili deda i
baba tuženog-P i D.S., roditelji tuženog i tuženi. Otac
tuženog dobio je 1959.god. službeni stan u koji se preselio
sa suprugom i tuženim. Od 1963.god. tuženi je sa roditeljima
živeo u Italiji do 1969.g. kada se vratio u zemlju. Ocu
tuženog Ž.S. rešenjem Zavoda ''Crvena zastava'' od 4.11.1969.g.
dat je na korišćenje kao nosiocu stanarskog prava stan u
B. u ul.S.P. U Ugovoru o korišćenju ovog stana uneti su
članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava,
supruga i sin, tuženi S.M. Navedeni stan je predmet ugovora
o otkupu zaključenog između majke tuženog i nosioca prava
raspolaganja na stanu. Tuženi se u stan koji je dodeljen
njegovom ocu kao nosiocu stanarskog prava uselio, u stanu
stanovao sa prijavljenim prebivalištem na ovom stanu sve
do 20.12.1976.g. kada se prijavio sa adresom na spornom
stanu.
Odlučujući o tužbenim zahtevu pravilno su sudovi zaključili
da je tuženi iseljenjem iz spornog stana izgubio status
njegovog korisnika, i da vraćanjem u taj stan posle 29.07.1973.g.
kada je stupio na snagu Zakon o stambenim odnosima SRS (''Službeni
glasnik SRS'' br.29 od 21.07.1973.g.) ne predstavlja okolnost
na osnovu koje bi tuženi mogao da posle smrti nosioca stanarskog
prava nastavi da koristi stan kao zakupac, jer navedeni
zakon zabranjuje zasnivanje stanarskog prava na stanu u
svojini građana.
(Odluka, VSS Rev.2668/03 od 12.11.2003.g).
- POVREDA NAČELA
NEPOSREDNOSTI
-
- Presudom zasnovanom na nalazu i mišljenju veštaka koji
je dat u drugom krivičnom predmetu povređeno je načelo neposrednosti,
prema kome sud odlučuje u tužbenom zahtevu po pravilu na
osnovu usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja (čl.4.
ZPP) i prema kome presuda može biti zasnovana samo na dokazima
koji su izvedeni na glavnoj raspravi u tekućoj parnici.
Iz obrazloženja:
Prema činjeničnom stanju utvrđenom od strane nižestepenog
suda, tužilac je povređen u saobraćajnom udesu na dan 16.11.1999.god.
Do saobraćajnog udesa je došlo kao kako propustom tužioca,
koji se kao pešak nepropisno kretao kolovozom, tako i propustom
vozača motornog vozila-tuženog L.J. Po oceni nižestepenih
sudova, tužilac je odgovoran za saobraćajni udes a samim
tim i za štetu koju je pretrpeo za 30%, a tuženi u visini
od 70%. Polazeći od posledica zadobijenih u saobraćajnom
udesu prvostepeni sud je dosudio na ime naknade nematerijalne
štete.
Prvostepeni sud odlučnu činjenicu doprinos u nastanku saobraćajne
nezgode utvrdio je na osnovu posredno izvedenog dokaza,
čitanjem nalaza i mišljenja veštaka koji je dat u krivičnom
postupku, čime je povredio načelo neposrednosti a navedeno
načelo je jedno od obaveznih načela parničnog postupka.
Izuzetak od načela neposrednosti je i čitanje zapisnika
obezbeđenju dokaza pre pokretanja postupka i u hitnim slučajevima,
ako je postupak već u toku, kada postoji opravdana bojazan
da se neki dokaz neće moći da izvede ili da će njegovo docnije
izvođenje biti otežano. U svim izloženim situacijama, saznanje
o činjenicama veće stiče posrednim putem na osnovu zapisnika.
Izuzetke treba restruktivno tumačiti, pa u konkretnom slučaju
nije bilo uslova da se odlučna činjenica utvrđuje posrednim
putem. Povredom načela neposrednosti povređeno je i načelo
slobodnog sudijskog uverenja i ocene dokaza, jer sud nije
mogao izvršiti ocenu iskaza nalaza i mišljenja veštaka na
osnovu čitanja spisa predmeta, pa mu zbog osustva neposrednog
opažanja nedostaju elementi za pravilnu i potpunu ocenu
dokaza (logičnost, uverljivost, objektivnost).
(Odluka, VSS Rev.4210/03 od 04.02.2004.god).
- REVIZIJA PROTIV
REŠENJA DRUGOSTEPENOG SUDA
-
- Odredbom čl.412. st.1. ZPP, propisano je da stranke mogu
izjaviti reviziju i protiv rešenja drugostepenog suda kojim
je postupak pravnosnažno završen. Rešenje koje je doneto
povodom predloga za povraćaj u pređašnje stanje, ne može
se smatrati rešenjem kojim je postupak pravnosnažno završen
u smislu navedene zakonske odredbe, zbog čega revizija tužioca
u tom delu nije dozvoljena, jer je izjavljena protiv rešenja
protiv koga se po zakonu ne može izjaviti.
Iz obrazloženja:
Rešenjem Opštinskog suda u Šapcu P.1666/02 od 9.9.2003.god.
konstatovano je povlačenje tužbe u ovom sporu. Rešenjem
istog suda P.1666/02 od 22.10.2003.god. odbijen je predlog
tužioca za povraćaj u pređašnje stanje. Rešenjem Okružnog
suda u Šapcu Gž.2109/03 od 22.3.2003.god. odbijene su kao
neosnovane žalbe tužioca i potvrđeno prvostepeno rešenje.
Protiv navedenog drugostepenog rešenja tužilac je blagovremeno
izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka
i pogrešne primene materijalnog prava.
Ispitujući pobijano rešenje Vrhovni sud je našao da je revizija
tužioca neosnovana u delu u kome je odlučeno o povlačenju
tužbe, a da je nedozvoljena u delu u kome je odlučeno o
predlogu tužioca u pređašnje stanje.
(Odluka, VSS, Rev.1198/05 od 19.05.2005.god).
- PRIVREMENI OBJEKAT
I PRAVO SVOJINE
-
- Svojina je najjače, najšire i najpotpunije pravo na stvari.
Otuda je članom 3. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa
određjeno da vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da se
njome koristi i da njome raspolaze u granicama određenim
zakonom, a da su svi ostali subjekti duzni uzdržavati se
od povrede njegovog prava. Vec iz ovakvog karaktera svojine,
proizlazi da je reč o trajnom pravu. Ono nastaje na način
određen zakonom i postoji sve dok ne prestane, opet na način
određen zakonom. Trajnost ovog prava naročito dolazi do
izražaja kod nepokretnosti, jer se prava na njima upisuju
u javne knjige. S obzirom na rečeno, privremeni objekat
ne može biti predmet svojine koja se upisuje u javne knjige.
Takav objekat se može koristiti na osnovu privremene dozvole
nadležnog upravnog organa, dok njeno dejstvo traje. Ali,
korišćenje takvog objekta ne spada u korpus svojinskih ovlašćenja.
Sa prestankom mogucnosti korišćenja privremenog objekta,
on se mora ukloniti, kao pokretna stvar. Ustvari, privremeni
objekat je samo prividno nepokretna stvar. Ona je, zapravo,
anticipirana pokretna stvar (pokretnost po nameni), jer
njegova privremenost ukazuje da će posle izvesnog vremena
svakako biti pokrenuta s mesta (izmeštena), kako bi se vratila
njenoj pravnoj prirodi.
(Vrhovni sud Srbije, Rev. 3541/97)
- POSTAVLJANJE
OGRADE NA MEĐU
-
- Nije u saglasnosti sa načelom poštenog vršenja prava svojine
kada sopstvenik poljoprivrednog zemljišta ograđuje svoju
parcelu stavljanjem betonskih stubova na medašnu liniju,
jer se na taj način sopstvenik susedne parcele ometa u normalnoj
obradi svoga zemljišta. Stoga, u takvom slučaju sopstvenik
susedne parcele ima pravo da sudskim putem traži da se ograda
pomeri od medašne linije na primerno odstojanje a prema
mesnim običajima.
(Vrhovni sud Vojvodine, Rev. 697/82)
- PRAVO VLASNIKA
NA POVRAĆAJ STVARI
-
- Vrhovni sud nalazi da je ovaj odnos stranaka trebalo raspraviti
primenom člana 41. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima,
tj. ko od stranaka ima jači pravni osnov za državinu predmetnog
stana. Po stavu 1. ovog člana lice koje je pribavilo individualno
odredenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije
znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni
vlasnik), ima pravo da zahteva njen povraćaj i od savesnog
držaoca kod koga se stvar nalazi bez pravnog osnova ili
po slabijem pravnom osnovu. Prema stavu 2. istog člana kada
se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari,
jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno
u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno, ali kada
su pravni osnovi ovih lica iste jačine, onda prvenstveno
ima lice kod koga se stvar nalazi.
(Vrhovni sud Srbije, Rev. 566/96)
- OVERA POTPISA
NA UGOVORU U DKP-u
-
- Ugovori o prenosu prava svojine na nepokretnostima koje
se nalaze u Jugoslaviji, a na kojima su potpisi ugovornih
strana overeni u diplomatsko-konzularnim predstavništvima
Jugoislavije u inostranstvu, ispunjavaju uslove zakonom
propisane forme.
(Savetovanje gradanskih i gradansko-privrednih odeljenja
Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova
i Vrhovnog vojnog suda, od 27.5.1989. godine)
- SAMA KAPARA NE
MOŽE BITI PREDMET UTUŽENJA
-
- Među parničnim strankama nisu sporne činjenice da su u
pogledu sporne nepokretnosti parnične stranke zaključile
prvo ugovor o kapari, a zatim kupoprodajni ugovor. Kako
je kapara akcesoran, sporedan ugovor on ne može egzistirati
bez postojanja glavnog ugovora, odnosno glavne obaveze.
Ovom tužbom se, medutim, ne pobija kupoprodajni ugovor,
vec samo ugovor o kapari koji, kao akcesoran, ne može biti
samostalan predmet pobijanja u smislu zahteva tužbe. Sve
kada bi i mogao biti predmet ovakvog pobijanja tužbeni zahtev
ne bi mogao biti usvojen. Naime, koja prava ima strana koja
je primila kaparu reguliše odredba člana 80. Zakona o obligacionim
odnosima, a tužioci ne ostvaruju ni jedno od tih prava,
vec zahtevaju raskid ugovora o kapari i povraćaj nepokretnosti
koja je predmet ugovora, ali ne nude povraćaj kapare.
(Presuda Okruznog suda u Zrenjaninu, Gz. 1489/95)
- ZAUZIMANJE TUĐE
PARCELE
-
- U prvostepenom postupku je utvrdeno da je tuženik postavljanjem
betonske ograde u pravoj liniji izmedu svoje parcele i parcele
tužioca, koje su se graničile u vidu luka, presekao taj
luk i taj deo parcele prisvojio svojoj parceli. Dalje je
utvrdeno da se izmedu parcela stranaka na medi nalazio tuženikov
ogradni zid od kamena i pomoćna zgrada i da je tuženik to
porušio, da bi potom izgradio novu ogradu od betona, ali
u pravoj liniji, umesto u obliku luka, čime je zauzeo sporni
deo parcele. Imajući u vidu ovako utvrdeno činjenično stanje,
Vrhovni sud je našao da su nižestepeni sudovi pravilno primenili
materijalno pravo. Nesumnjivo je utvrdeno da je tuženik
napred navedenim radnjama zauzeo deo parcele tužioca i pripojio
svojoj parceli, čime je na nezakonit načcin došsao u posed
spornog dela parcele, te se u ovom slučaju ne mogu primeniti
odredbe člana 28. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim
odnosima, koji regulišu sticanje svojine na nepokretnosti
održajem, na sta tuženik ukazuje u reviziji.
(Vrhovni sud Srbije, Rev. 1731/95)
- SUSVOJINA SUPRUŽNIKA
-
- Imajući u vidu da je stan otkupljen u toku trajanja bračne
zajednice nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da isti
predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova i da su njihovi
udeli podjednaki, bez obzira što je tužilac dobio stan od
svoje organizacije. Pri tome su posebno cenjene činjenice
da je broj članova domaćinstva uticao na položaj tužioca
na rang-listu prilikom dodele spornog stana, a zatim da
je broj članova domaćinstva takode uticao na strukturu dodeljenog
stana. Bez uticaja su navodi revizije da su nižestepeni
sudovi trebali da ispituju doprinos tužene, od čega bi zavisila
i njena prava na spornom stanu, jer se u konkretnom slučaju
radi o posebnom načinu sticanja svojine u smislu Zakona
o stambenim odnosima, koji je utvrdio uslove pod kojima
se stan moze otkupiti, koja lica ulaze u krug ovlašćenih
za otkup stana, način utvrdivanja i otplate cene koja nije
tržišna, kao i bonifikacije koje prate postupak utvrdivanja
cene. Pri takvom načinu sticanja svojine, koji se razlikuje
od uobičajenog načina sticanja putem kupoprodaje, gradnje
i slično, osnovni pokazatelj iz obima prava na stanu stečenom
u toku braka obuhvataju cinjenice koje se odnose na vreme
kada je stan dodeljen nominalnom nosiocu stanarskog prava
(pre ili posle stupanja u brak), zatim da li su i koliko
članovi domaćinstva uticali da nominalni nosilac stanarskog
prava ude u krug prioritetnih lica za rešavanje stambenih
potreba, koliki je njihov uticaj na strukturu stana i slično.
Sledstveno tome, navedene činjenice ocenjene su kao relevantne
za utvrdivanje obima prava parničnih stranaka, pa su nižestepeni
sudovi pravilno utvrdili susvojinu u jednakim udelima parničnih
stranaka.
(Vrhovni sud Srbije, Rev. 2960/97)
- BRAČNA TEKOVINA
-
- Imovina stečena radom muskarca i žene u vanbračnoj zajednici
koja je trajala duže vremena prema propisu cl. 338. Zakona
o braku i porodičnim odnosima jeste njihova zajednička imovina.
Medutim, kada vanbračni drugovi u toku trajanja vanbračne
zajednice ulažu zajednička sredstva u posebnu imovinu jednog
vanbračnog druga (adaptacija, rekonstrukcija, dogradnja
postojeće kuće) tada drugi vanbračni drug u odnosu na tu
imovinu ima stvarno pravni zahtev samo ukoliko su vrednošću
uloženih zajedničkih sredstava ili posebnih sredstava ekonomski
nastale važne promene u stanju i vrednosti te imovine pa
ona sada ustvari predstavlja novu imovinu koja je nastala
zajedničkim radom u toku trajanja vanbračne zajednice. Medutim,
kada se radi o izdacima uloženim za kupovinu i opremanje
kuće, koja predstavlja posebnu imovinu jednog vanbračnog
druga, zatim o ulaganjima u cilju poboljšanja ulova stanovanja,
takode izdacima radi očuvanja kuće, drugi vanbracni drug
bi imao pravo na novčani zahtev kao protivvrednost svog
udela a ne i na stvarno pravni zahtev. Takode, ako je zajedničkim
radom vanbračnih drugova izvršena sadnja voća na zemljištu
koje je vlasništvo jednog od njih, tada drugom vanbračnom
drugu ne pripada pravo na udeo u sticanju na podignutim
stablima voća. U ovom slučaju tuženi je sagradio predmetnu
kuću na sopstvenom placu u vreme kada sa tužiljom jos nije
živeo u vanbračnoj zajednici, pa je stekao pravo vlasništva
na kući. Medutim, propustili su sudovi da ocene pravnu prirodu
ulaganja tužilje u posebnu imovinu tuženog, tačnije da li
se radi o ulaganjima radi poboljšanja uslova stanovanja,
ili izdavanja radi održavanja kuće, njenom poboljšanju i
da li tužilja koja je učestvovala u sticanju ovog poboljšanja
ima pravo naknade u novcu ili pravo na priznanje prava susvojine
po osnovu zajedničkog sticanja. U reviziji se osnovano navodi
da ovo sporno pitanje nije na nesumnjiv način raspravljeno.
(Vrhovni sud Srbije, Rev. 177/00 od 19.4.2000. godine)
- BESPRAVNI OBJEKAT
I SUDSKA ZAŠTITA
-
- Građevinski objekat izgraden bez odobrenja za gradnju
ima upotrebnu vrednost od izgradnje do uklanjanja bez naknade.
Takav objekat može biti i u prometu sve dok u zakonom predvidenom
postupku od strane nadležnog organa ne bude porušen, s tim
što se pravo svojine na takvom objektu ne može uknjižiti
u javne knjige. Ako se gradevinski objekat podignut bez
gradevinske dozvole ne bi ovako tretirao, onda bi graditelj
takvog objekta bio lišen gradansko-pravne zaštite. Graditelj
odnosno njegov pravni sledbenik ne bi bio ovlašćen na vlasničku
tužbu protiv lica koje mu je protivpravno zauzelo gradevinski
objekat ili deo objekta kao što ne bi imao pravo na naknadu
štete prouzrokovane oštecenjem ili uklanjanjem objekta bez
pravnog osnova. Odluka o uklanjanju takvog objekta ne može
se doneti pre nego što se u zakonitom postupku utvrdi da
se taj objekat ne uklapa u regulacioni plan ili drugi akt
urbanističke regulative. Prema tome, graditelj gradevinskog
objekta bez odobrenja za gradenje, do legalizacije ili rušenja
tog objekta na osnovu odluke nadležnog organa, uživa sudsku
zaštitu koja pripada vlasniku, bez prava na uknjižbu, ako
zakonom Republike nije drugačije odredeno.
(Vrhovni sud Srbije, Rev. 4118/97).
- UKNJIŽBA NA OSNOVU
IZJAVE O PODELI IMOVINE
-
- Rešenjem prvostepenog suda odbijen je predlog za dozvolu
uknjižbe zajedničke imovine na nekretnini upisanoj u zk.
ul. br. 1471 k.o. K. stambenoj zgradi u K. u ul. M.O. u
neopredeljenom delu u korist dosadašnjeg vlasnika i predlagača,
a na osnovu overene pismene izjave o regulisanju imovinskih
prava na označenoj nepokretnosti. Okružni sud je preinačio
prvostepeno rešenje tako što je dozvolio traženu uknjižbu.
Ovo iz razloga što overena pismena izjava o regulisanju
zajedničke imovine u suštini predstavlja sporazum bračnih
drugova u smislu, odredbe člana 327. Zakona o braku i porodičnim
odnosima ("Službeni glasnik SRS", broj 22/80) koji ispunjava
sve propisane uslove po pravnim pravilima zemljišnoknjižnog
prava sadržanim u paragrafima 26 i 39. Zakona o zemljišnim
knjigama, prema kojima se uknjižba zemljišnoknjižnih prava
može vršiti na osnovu javnih i privatnih pismenih isprava
na kojima je potpis overio sud i koje sadrže tačnu oznaku
zemljišta, označenje osoba koje učestvuju u poslu, prava
u pogledu koga se uknjižba ima izvršiti i izričitu izjavu
onog čije se pravo ograničava, opterećuje, ukida ili prenosi
na drugu osobu da pristaje na uknjiženje.
(Okružni sud u Zrenjaninu, Gz. 369/94)
- GRAĐEVINSKA SKELA
NA SUSEDNOM ZEMLJIŠTU
-
- Prema utvrđenom činjeničnom stanju za obavljanje neophodnih
gradevinskih radova na zgradi tužioca (malterisanje, krečenje,
farbanje i drugo), neophodna je upotreba i susednog zemljišta
u čijem se posedu nalazi tuženi a koji tužiocu ne dozvoljava
privremeno korišćenje tog zemljišta. Pravilno je primenjeno
materijalno pravo kada je tuženi obavezan da trpi da tužilac
u cilju izvodenja navedenih radova lično ili posredstvom
drugih lica postavi građevinsku skelu na parceli tuženog
radi izvodenja navedenih radova.
(Vrhovni sud Srbije, Rev. 6161/97)
- NEOPRAVDANI IZOSTANAK
S POSLA
-
- Sud je našao da shodno odredbi člana 137. stav 1. tač.
12. Zakona o radnim odnosima Republike Srbije pravo da odlučuje
o korišćenju godišnjeg odmora radnika je pravo direktora
na osnovu zakona, te da odlazak radnika na godišnji odmor
bez dozvole, odnosno saglasnosti direktora je razlog za
prestanak radnog odnosa zbog neopravdanog izostanka sa posla,
te da zaposleni ne može samovoljno odlučiti u kom će periodu
koristiti neiskorišćeni godišnji odmor zbog svoje bolesti
kao što je to tužilja učinila.
(Presuda Okružnog suda u Beogradu Gz. I. 45/2000, od 19.
aprila 2000. godine)