U njega se kunu, podilaze mu, proklinju ga, tiranišu, pljačkaju, vode ga i zavode, obećavaju mu i lažu ga, u njegovo ime ratuju, slave, pitaju ga ali ne slušaju, nude ga ali mu ne daju. Na njegovim plećima uzdizali su se kraljevi, carevi, vojskovođe, oni su ga koristili, upotrebljavali i zloupotrebljavali, ali i on je njima ponekad sudio i glave uzimao.
Nazivaju ga: “masa“, “svetina“, “gomila“, “krdo“, “puk“, “stado“. Što reče pesnik: “Pučina je jedna stoka grdna”. Sastavljen od miliona pojedinaca, od kojih svaki različito izgleda, razmišlja i dela, posvađan i razdeljen, ali i ujedinjen i homogen, zaluđen i napaljen ali i trezven i kritičan. Često amorfan, bezličan, neartikulisan, spreman da ćuti, sluša i ropski trpi. Ali kad se pokrene, ustalasa i zapali ruši sve pred sobom i stvara tektonske promene u državi, politici i svesti. Dugogodišnja akumulacija gneva, bede, frustracija i poniženja u narodu eksplodira jednog momenta u neviđenu energiju koja je sposobna da za tili čas završi ono što bi se inače redovnim putem ostvarivalo godinama i decenijama. Takav momenat, dan “D”, imali su mnogi narodi, posebno oni pod tuđom vlašću, ali i oni koji su rušili tiraniju ili skidali okove pevaziđenih poredaka i vladara, otvarajući sebi nove i bolje horizonte.
Najautentičniji izraz duha jednog naroda, njegovih stremljenja i želja jesu njegova predanja, legende, bajke, narodne pesme, poslovice, doskočice i vicevi, dakle sve ono čemu se ne zna autor. Ta kazivanja, pevanja i izreke stvaraju sliku o jednom narodu kao “hrabrom“, “ponosnom“, “napaćenom“, “duhovitom” ili “mudrom“. Narodni običaji, verovanja, kulturne navike, kao i izgled i ponašanje njegovih pripadnika, pak, prikazuju jedan narod kao “civilizovan“, “duhovan“, “kulturan“, “primitivan“, “zanesen“, “nedozreo” ili “ksenofobičan“.
Narod kao “masu” vode i predstavljaju njegovi opunomoćenici, izabrani i ovlašćeni od strane naroda. Neki narodi, poput bezimene gomile traže svoga vođu, i baš ta osobina ih približava bilo kojoj životinjskoj skupini, što posebno važi za one narode koji traže harizmatične vođe i bezumno upijaju njihove misli i neobjašnjivo ih slede u životu i smrti. Takvo slepo sledbeništvo nije samo odlika primitivnih sredina i necivilizovanih naroda koji rađaju plemenske vođe i diktatore, već ga ima i u savremenom svetu, naročito u do sada viđenom fašizmu i komunizmu koji su stasali na narodnom populizmu, indoktrinaciji masa i vođama poput Hitlera i Staljina. Prvog je njegov narod, bez obzira na žrtve, oduševljeno sledio u suludom i pogibeljnom ratu protiv celoga sveta, drugi je u svojim tamnicama i gulazima umorio milione svojih sunarodnika, bez protesta i pobune preostalih dvesta miliona. Euforični narodi doživljavaju osvešćenje tek onda kada dotaknu najdublje dno najcrnjeg poraza, bilo vojnog, bilo ekonomskog ili duhovnog. Nemcima, o kojima (Germanima) rimski izvori govore kao o ljudima sklonim piću, ratu i ljudskim žrtvama, su trebala dva svetska rata, pogibija više miliona sunarodnika, najdublje političko i moralno poniženje, najteži vojni poraz i spaljena, porušena i okupirana sopstvena zemlja, da bi izduvali negativnu energiju vekovima akumulianu u venama svojih predaka Gota, Rugena, Vandala i Alemana i sazreli u modernu evropsku naciju.
Srbi su, pak, od kosovske bike u 14. veku upali u adolescentnu fazu u kojoj, kao u nekom tunelu lutaju i danas, sa vremenskom i prostornom dezorjentacijom, nesposobni da razaznaju svoje poraze i pobede, nepoučeni da je štetno ići “glavom kroz zid” ako se zid može zaobići i nadasve uporni da sve čine u korist sopstvene štete. Otuda takav poraz srpskog državnog, nacionalnog i kulturnog bića na kraju 20-tog i početku 21-vog veka koji je Srbiju vratio u predvečerje 14. veka, kada je raspolućena svađama i podelama, vojno potučena na Kosovu i utonula u sumrak udaljene turske provincije u kojoj su dugovekovno ropstvo i autohtona “balkanska mlitavost i slovenska apatija” iznedrili guslarske mitove i bajke, famu o srpskom oružju i inatu, sklonost piću i derneku, kratko narodno pamćenje i brzo zaboravljanje, političku nepromišljenost, neopreznost i lakovernost.
Narod nije večan – Sumeri su nestali bez traga, o Majama, Astecima i Inkama svedoče samo monumentalni i čudesni spomenici njihove kulture. Narod može izumreti kao i bilo koja biljna ili životnjska vrsta, što je u savremeno vreme putanja mnogih naroda kojima je stopa umiranja veća od stope rađanja. Ali ipak kaže se “narod dugo pamti”, što aludira na njegovu dugovečnost za razliku od kratkog trajanja njegovih pripadnika, i upravo to “dugo pamćenje” pomaže ne da se narod vraća u prošlost, već da iz te prošlosti izvlači pouke za oblikovanje bolje i lepše budućnosti.