Kategorijalni pojmovi:
• NACIONALIZACIJA – privredna mera kojom je država oduzela privatnu imovinu
• NACIONALIZATOR je država koja je oduzimala imovinu (sticalac)
• NACIONALIZANT je privatni vlasnik kom je nacionalizovana imovina (oštećenik)
• SEKVESTRACIJA je mera kojom država pleni nečiju imovinu
• SEKVESTRATOR je država kao plenilac
• SEKVESTRANT je lice čija imovina je stavljena pod sekvestar (zaplenjena)
• KONFISKACIJA je krivična sankcija kojom je država oduzimala imovinu
• KONFISKATOR je država koja je oduzimala konfiskacijom
• KONFISKANT je lice kome je imovina konfiskovana
• DENACIONALIZACIJA – mera kojom država vraća oduzetu imovinu
• DENACIONALIZATOR je država
• DENACIONALIZANT je lice kom se vraća imovina
• RESTITUCIJA – mera kojom država vraća oduzetu imovinu
• RESTITUTOR je država
• RESTITUENT je lice kom se vraća imovina
• PRIVATIZACIJA – mera kojom država prodaje preduzeća u državnoj i društvenoj svojini)
• PRIVATIZATOR je država koja vrši privatizaciju
• PRIVATIZANT je preduzeće koje se prodaje
• UČESNIK PRIVATIZACIJE je kupac preduzeća u privatizaciji
Denacionalizacijski pojmovi:
AGRARNA REFORMA (nem. bodenreform, agrarreform, eng. landreform, franc. réforme agraire)
Pod pojmom agrarne reforme podrazumeva se privredno-politička mera na osnovu koje je vršeno podržavljenje privatne imovine, pre svega poljoprivrednog zemljišta, oduzimanjem zemlje od određenih katagorija vlasnika i njenom preraspodelom. Poznata je od davnina i vršena je u raznim društveno-političkim sistemima.
Prva agrarna reforma u Srbiji izvršena je 1880.godine, kada je, nakon Berlinskog kongresa kojim je Srbija stekla međunarodnu nezavisnost, a njena teritorija proširena niškim, vranjskim, pirotskim i topličkim okrugom, koji su inkorporirani u srpski državnopravni entitet, bilo potrebno reformisati zatečeni turskospahijski i čitlučkofeudalni sistem, osloboditi seljaštvo feudalnih nameta, a uz to ispoštovati postojeća imovinska prava islamskog stanovništva. U januaru 1880.godine donet je Zakon o naseljavanju kojim je propisano da jedna porodica može dobiti najviše 4 hektara zemlje i 2.000 m² za kuću, da se u zadružnim porodicama dodaju još po 2 hektara za svaku mušku osobu stariju od 16 godina, da naseljenici stiču pravo vlasništva tek nakon 15 godina savesnog držanja zemlje, kao i da se naseljenici oslobađaju svih državnih okružnih i sreskih dažbina i tereta, osim školskog prireza i opštinskih davanja. Već sledećeg meseca, 3.februara 1880.godine, donesen je i Zakon o uređenju agrarnih odnosa u novooslobođenim krajevima, kojim je uveden prinudni otkup spahijskih imanja. Otkup je bio prinudan kako za seljake tako i za spahije. Zemlja je oduzeta od obveznika agrarne reforme – turskih sahibija i gospodara i dodeljena seljacima čifčijama koji su radili na čitlucima i gospodarskoj zemlji, uz uslov da su držali i radili na toj zemlji od jedne do deset godina. Cilj ove agrarne reforme bio je da se zemlja, rasterećena od dugova i gospodarskih prava, preda u ruke onih koji na njoj rade i da se time ukine feudalni sistem u Srbiji. Ovu prvu agrarnu reformu u Srbiji srpska vlada sprovela je za svega tri godine.
Značajna agrarna reforma provedena je u Kraljevini Jugoslaviji u periodu njene državnopravne konstitucije, ali je ostala nedovršena i sporna po svojim efektima. U okviru tog procesa Srbija je preduzimala mere da preuredi agrarne odnose u svojim tzv. Južnim krajevima (Kosovo, Metohija, Makedonija).
Zamašna agrarna reforma i kolonizacija provedena je u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata, u periodu 1945-1948. godine, kada je preko 1,5 miliona hektara zemlje oduzeto od fizičkih i privatnih pravnih lica i preraspodeljeno seljacima (agrarnim interesentima) do određenog svojinskog cenzusa.zemlja, državnim preduzećima, poljoprivrednim kombinatima i zadrugama.
KOLONIZACIJA (engl. colonisation, nem. kolonisierung, franc. colonisation)
Kolonizacija je od strane države organizovano naseljavanje zemljoradnika (kolonista) na zemlju, uz dodelu zemlje u privatnu svojinu iz tzv. zemljišnog fonda agrarne reforme. To je socijalno-ekonomska i politička mera koja je u Srbiji sprovođena i pre i posle Drugog svetskog rata.
APROPRIJACIJA / ARONDACIJA / KOMASACIJA
Aproprijacija je sticanje privatne svojine na predmetima društvene svojine, i ima tri oblika: 1. zakonska aproprijacija, tj. dodeljivanje zemlje na osnovu zakona, kao što je po propisima o agrarnoj reformi dodeljivana zemlja u privatnu svojinu zemljoradnika; 2. administrativna aproprijacija, tj. sticanje privatne svojine na predmetima javne svojine na osnovu administrativne dozvole (dozvola za lov, za ribolov); 3. arondacija; 4.komasacija.
ARONDACIJA – agrarna mera na osnovu koje se vlasniku privatnog zemljišta, koje se nalazi između parcela zemljišta u društvenoj svojini te ometa njegovo racionalno iskorišćavanje, to zemljište oduzima u korist državne/društvene svojine i zaokruživanja parcela, a u zamenu mu se za uzvrat daje u privatnu svojinu drugo poljoprivredno zemljište.
KOMASACIJA – agrarna mera kojom se obrazuju veće i pravilnije zemljišne parcele u cilju omogućavanja ekonomičnijeg obrađivanja poljoprivrednog zemljišta pri čemu vlasnik jednog zemljišta u zamenu dobija zemljište drugog vlasnika.
NACIONALIZACIJA (engl. nationalization, nem. nationalisierung, verstaatlichung, franc. nationalisation)
Nacionalizacija je prelaz privatne imovine, nepokretnosti, pokretnih stvari i prava, u društvenu svojinu, uz propisanu simboličnu naknadu, ili bez naknade. To je privredno-politička mera koja je nakon 1945. godine u Srbiji imala za cilj zasnivanje i jačanje tzv. opštenarodne, državne, svojine i socijalističke privrede i zato se, pre svega, odnosila na oduzimanje od privatnih lica i podržavljenje imovinskih celina kao što su bila privatna preduzeća, banke, radnje i dr., na osnovu propisa donetih 1946. i 1948. godine, kao i na oduzimanje privatnih stambenih i poslovnih zgrada, stanova, poslovnih prostorija i građevinskog zemljišta (1958.godine).
Nacionalizacija, kao mera podržavljenja privrednog sektora, nije specifičnost Srbije i Jugoslavije, jer je poznata vekovima. Tako, npr. u Francuskoj „nacionalizacija“ počinje već 1818. godine kada država preuzima nekoliko rudnika i naftnih kompanija, između dva svetska rata nacionalizovana je francuska železnica, a nakon 1945. godine velikim projektom nacionalizacije obuhvaćene su velike kompanije: Agencija Frans Press, Air France, više banaka, osiguravajućih preduzeća i rudnika uglja, automobilska firma Renault i dr. U periodu posle 1980.godine u Francuskoj je nacionalizovan bankarski sektor i nekoliko većih industrijskih grupacija. Nacionalizacija je poznata i u Engleskoj i u drugim zemljama. Tako, početkom 2011. godine Bolivija je najavila stopostotnu nacionalizaciju elektroprivrede i dr.sl. U Evropi se koristi izraz „nacionalizacija“, dok u nekim zemljama za isti proces koriste se i drugi, opisni ili simbolički, nazivi, kao „narodizacija“ u Šri Lanki, „ekonomska demokratizacija“ na Jamajci i Kostarici, „narodni kapitalizam“ u Čileu, „dekorporacija“ u Meksiku, „industrijski prelaz“ u Boliviji, „transformacija“ u Tajlandu i dr.
Karakteristično je da se nacionalizacija u Evropi, a većinom i u drugim državama, sprovodi tako što država preuzima određene industrijske ili finansijske sektore, a vlasnicima isplaćuje odgovarajuću pravičnu naknadu. U Srbiji i Jugoslaviji nacionalizacija nije praćena isplatom naknade, mada je ista bila predviđena propisima o nacionalizaciji.
Jedinstven slučaj kada naknada nije isplaćena u zapadnim zemljama je slučaj francuskog Renoa. Naime, francuska država je fabriku, koju je osnovao 1898.godine Luj Renault, nacionalizovala 1945. godine, ubrzo nakon što je vlasnik Louise Renault umro u zatvoru gdje je poslan bez suđenja pod optužbom za saradnju sa nacistima. Naslednici Luja Renaulta su tražili odštetu 1959, ali je tada njihov zahtev odbijen. Nakon reformi pravnog sistem u Francuskoj 2010.godine,naslednici su ponovo započeli pravnu bitku za povraćaj imovine i realizaciju svojih prava, na šta ih motiviše i činjenica da je kompanija Renault 2010. poslovala sa čistim profitom od 3,42 milijarde evra, nakon što je 2009. bila u gubitku 3,13 milijardi…..evra.
KONFISKACIJA (engl. confiscation, nem. beschlagnehmung, konfiskation, franc. saisie, confiscation)
Konfiskacija je oduzimanje, bez naknade, na osnovu krivičnih i administrativnih propisa, nepokretnih i pokretnih stvari u privatnoj svojini i njihov prelaz u opštenarodnu, odnosno državnu svojinu.
Konfiskacija je sporedna kaznena sankcija koja se izriče uz glavnu kaznu. Bila je poznata još u robovlasničkom društvu kao izraz demontracije vlasti, sile i moći države nad privatnim dobrima. Kao sporedna krivična sankcija bila je poznata u Jugoslaviji sve do 1992.godine, kada je ukinuta novelom Krivičnog zakona SFRJ.
Konfiskacija je bila važan metod podržavljenja privatne svojine u Srbiji nakon Drugog svetskog rata. Kad je kaznu konfiskacije izricao krivični sud, ona je uz osudu na određenu kaznu, bila sporedna kazna, a u slučaju administrativnog prekršaja zbog povrede carinskih, deviznih, poreskih i dr. propisa, kazna konfiskacije je bila glavna kazna.
SEKVESTRACIJA (engl. sequestration, nem. zwangsverwaltung, franc. sequestration)
Sekvestracija (uzapćenje) je mera obezbeđenja koja se sastoji u privremenom oduzimanju uprave nad celokupnom imovinom ili delom imovine jednog lica za koju postoje pretpostavke da bude konfiskovana. Posle 1945. godine imovina mnogih odsutnih lica je stavljena pod sekvestar i kasnije bila konfiskovana. Pravno, pod sekvestrom se podrazumeva davanje na čuvanje (ili: u ostavu) neke sporne stvari po sudskom nalogu ili po sporazumu stranaka u ruke trećem koji treba da je čuva do konačnog rešenja spora.
EKSPROPRIJACIJA (engl. expropriation, nem. enteignung, besitzberaubung, expropriation, franc. dépossession, expropriation)
Eksproprijacija je prelaz privatne svojine u državnu svojinu, i društvenu svojinu u tzv. opštem interesu, tj. javnom interesu, uz naknadu.
U socijalizmu ona nije bila samo sredstvo pretvaranja privatne svojine u društvenu ili državnu, već i njeno ograničavanje, povezivanje sa društvenom svojinom ili podređivanje društvenoj svojini. Predmet eksproprijacije su nepokretnosti u privatnoj svojini, a oduzimanje se vršilo u korist društvenih i državnih pravnih lica, državnih organa, organa jedinica lokalne samouprave, ustanova, zadruga i dr. Naknada (tzv.pravična) se, po pravilu, daje u novcu, ali može i u naturi, u vidu druge nepokretnosti.
DENACIONALIZACIJA (engl. denationalization, nem. Entnationalisierung, franc. dénationalisation)
Kao denacionalizacija je označen proces vraćanja privatnim vlasnicima imovine (u naturalnom obliku ili u vidu novčanog obeštećenja) koja im je oduzeta na osnovu propisa o agrarnoj reformi i kolonizaciji, konfiskaciji i sekvestraciji, nacionalizaciji i delom, eksproprijaciji. U istom značenju koriste se i termini “reprivatizacija” i “restitucija”. Denacionalizacija se u svom usko semantičkom smislu odnosi na proces inverzan nacionalizaciji, ali se u legislativi i praksi uporednog prava ovim terminom, u širem smislu, označava i dekonfiskacija i restitucija/vraćanje bivšim vlasnicima imovinskih dobara i prava podržavljenih po raznim drugim osnovama, obeštećenje za tu imovinu, kao i privatizacija državne imovine. U tom širem smislu se koristi izraz denacionalizacija, kao opštepoznat, već uobičajen, i u Srbiji naročito prepoznatljiv i asocijativan na period posle 1945. godine.
Pravno gledano, denacionalizacija je građanskopravni institut putem kog se stiču i gube određena realna ili obligaciona imovinska prava. Ona je pravni osnov sui generis za prestanak i sticanje prava svojine, različit od drugih klasičnih pravnih osnova kojima se stiče svojina.
RESTITUCIJA (engl. restitution, nem .Restitution, franc .restitution)
Restitucija,kao klasični pravni institut, označava uspostavu ranijeg stanja u imovini nekog lica, onakvog kakvo je bilo pre nekog štetnog događaja, odnosno, ovde, akta oduzimanja, i odnosi se, pre svega, na vraćanje imovine u naturalnom obliku.
Koristi se i kao pandan denacionalizaciji, mada je restitucija, uže gledano, jedan od oblika denacionalizacije i označava vraćanje imovine u stvarima (in rem), za razliku od novčanog obeštećenja koje je drugi oblik denacionalizacije. Međutim, u poslednje vreme u stručnoj literaturi, pa i u zakonodavstvu – npr. Zakon o vraćanju (restituciji) imovine crkvama i verskim zajednicama, pojmom „restitucija“ u potpunosti se zamenjuje pojam „denacionalizacija“. Restitucija, da bi obuhvatila celokupnu tu oblast, deli se na naturalnu restituciju – vraćanje oduzete imovine u naturi, naturalnu supstituciju (zamensku restituciju) – vraćanje druge imovine u naturi umesto oduzete, i na monetarnu restituciju – novčano obeštećenje.
Kako je restitucija klasični pravni institut koji ima svoje sui generis značenje, bilo bi pogodnije da mu se ne daje jedno sasvim novo i donekle politizovano značenje, tako da je za vraćanje imovine ranijim vlasnicima bolji termin – denacionalizacija.
REHABILITACIJA (engl. rehabilitation, nem. rehabilitierung, rehabilitation, franc. réhabilitation)
Rehabilitacija je brisanje osude i njenih pravnih posledica na osnovu čega osuđeno lice može sticati prava kao i svi drugi građani. To je značajan pravni institut kojim se ponovo uspostavljaju nepravilno ili nepravedno uzurpirana lična i/ili imovinska prava nekog lica.
Zakonom o rehabilitaciji (2006) uređuje se rehabilitacija lica koja su bez sudske ili administrativne odluke ili sudskom ili administrativnom odlukom lišena, iz političkih ili ideoloških razloga, života, slobode ili nekih drugih prava od 6. aprila 1941. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona, a imala su prebivalište na teritoriji Republike Srbije. Odlukom kojom usvaja zahtev za rehabilitaciju sud utvrđuje da je odluka koja je bila doneta protiv rehabilitovanog lica ništava od trenutka njenog donošenja i da su ništave sve njene pravne posledice, uključujući i kaznu konfiskacije imovine. Rehabilitovano lice smatra se neosuđivanim.
PRIVATIZACIJA (engl. privatization, nem. privatisierung, franc. privatisation)
Privatizacija je složen proces pretvaranja kolektivne svojine (društvene, ali i državne koja vuče poreklo iz tzv. opštenarodne, društvene svojine) u privatnu svojinu, što je jedna od najvažnijih komponenti tranzicije socijalizma u kapitalizam. Cilj privatizacije jeste povećanje efikasnosti i profitabilnosti u privredi (kroz bolju organizaciju rada, nove investicije, smanjenje troškova itd.), poboljšanje finansijske snage države kroz prestanak subvencioniranja državnih i društvenih preduzeća, dotok prihoda od privatizacije i povećanje poreskih prihoda iz veće ekonomske aktivnosti, kao i dovođenje privatnog sektora u tržišnu poziciju koja ni u čemu nije lošija od one koju imaju društveni i državni sektor. Modeli privatizacije su: denacionalizacija, prodaja državnih preduzeća, vaučerska privatizacija kroz besplatnu podelu akcija i akcionarstvo zaposlenih.
FOLKSDOJČERI (nem. Volksdeutsche)
„Folksdojčeri“ bukvalno znači: nemački narod, naziv kojim se sami sebe nazivali Nemci izvan Nemačke (etnički Nemci), a posebno u Rusiji (gde ih je bilo čak 10 miliona), Poljskoj i Transilvaniji. Hitlerova Nemačka ih je iskoristila za širenje ideologije nacizma, a znatan broj je bio učlanjen u Kulturbund i učestvovao i u okupacijskim formacijama. Nakon rata su neselektivno bili izloženi progonu i konfiskaciji imovine.
DUNAVSKE ŠVABE (nem. Donauschwaben)
Pojmom „Dunavske Švabe“ obuhvaćeni su Nemci i Austrijanci koji su se nakon potiskivanja Turaka iz doline Dunava naselili u Mađarsku, Srbiju, Hrvatsku i Rumuniju. Nakon Prvog svetskog rata počeli su se nazivati i folksdojčerima, kako su nazivani svi Nemci izvan Nemačke. (videti: folksdojčeri)
KULTURBUND (der Kulturbund)
Kulturbund je organizacija Nemaca u Banatu, Bačkoj i Sremu koja je u toku Drugog svetskog rata pomagala okupatoru i propagirala nemački fašizam. Osnovan 1920. godine u Novom Sadu bio je početno zamišljen kao nepolitička organizacija koja deluje na području cele Kraljevine Jugoslavije, a imao za cilj da čuva i razvija nemačku kulturu i jezik. Kulturbund je bio stožer folksdojčera koji su se, u velikom broju, stavili u službu Hitlerovog nacizma.
JUGOSLAVIJA
Jugoslavija je državna zajednica jugoslovenskih naroda: Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca i dr. koja je egzistirala u periodu 1918-1991.godine, menjajući svoj naziv više puta: 1) Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca od 1918-1929; 2) Kraljevina Jugoslavija 1929-1941; 3) DFJ – Demokratska Federativna Jugoslavija od 7. marta 1945. do 31. januara 1946; 4) FNRJ – Federativna Narodna Republika Jugoslavija u periodu od 1946. do 1963. godine; 5) SFRJ – Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija u periodu od 1963. do 1991. godine, kada se raspala, nakon čega je formirana država Srba i Crnogoraca; 6) SRJ – Savezna Republika Jugoslavija (1991-2002), nakon čega se gubi naziv Jugoslavija.
RATNA DOBIT
Ratna dobit je, sa aspekta jugoslovenskog poratnog prava, (1) onaj višak imovine koji je na dan 9. maja 1945. godine imalo pravno ili fizičko lice preko imovine koju je to lice imalo 6. aprila 1941. godine, a koji višak potiče iz privredne ili druge špekulativne delatnosti vršene za vreme rata u zemlji ili van nje uz iskorišćavanje izuzetnih ratnih prilika i bede naroda, a u svojoj ukupnoj vrednosti iznosi više od 25.000 dinara DFJ; (2) onaj deo imovine, stečene na navedeni način i za naznačeno vreme, koji je utrošen za bilo kakve investicije ili za popravku štete nastale za to vreme na imovni ratnog dobitnika ili koji je upotrebljen za otplatu njegovih dugova, učinjenih pre 6. aprila 1941. godine; (3) kao i i ona imovina ratnog dobitnika koju je stekao u toku rata i koju je docnije putem nasleđa, poklona ili miraza preneo na drugo lice (čl. 1. i 2. Zakona o oduzimanju ratne dobiti stečene za vreme neprijateljske okupacije od 26. juna 1946.godine).
POLJOPRIVREDNO ZEMLJIŠTE
Poljoprivredno zemljište jeste zemljište koje se koristi za poljoprivrednu proizvodnju (njive, vrtovi, voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, ribnjaci, trstici i močvare) i zemljište koje je odgovarajućim planskim aktom namenjeno za poljoprivrednu proizvodnju. U obradivo poljoprivredno zemljište spadaju njive, vrtovi, voćnjaci, vinogradi i livade.
GRAĐEVINSKO ZEMLJIŠTE
Građevinsko zemljište je zemljište na kojem su izgrađeni objekti i zemljište koje služi redovnoj upotrebi tih objekata, kao i zemljište koje je, u skladu sa zakonom, odgovarajućim planom predviđeno za izgradnju i redovno korišćenje objekata. Građevinsko zemljište koristi se kao izgrađeno ili neizgrađeno. Izgrađeno građevinsko zemljište je zemljište na kojem su izgrađeni objekti u skladu sa zakonom, namenjeni za trajnu upotrebu. Neizgrađeno građevinsko zemljište jeste zemljište: 1) na kojem nisu izgrađeni objekti; 2) na kojem su izgrađeni objekti suprotno zakonu; 3) na kojem su izgrađeni privremeni objekti.
EKSTRAVILAN i INTRAVILAN
Ekstravilan je neizgrađeno područje, područje izvan građevinskog reona, pojam koji se još koristi u zemljišnim knjigama na severu Srbije.
Intravilan je izgrađeno područje, uže područje naselja.
U feudalno doba na području severnog Balkana okućnica kmetova zvala se intravilan, a neizgrađena zemljišna parcela koju je obrađivao u polju zvala se ekstravilan.
ZEMLJIŠNA KNJIGA / GRUNTOVNICA
Zemljišna knjiga je javna isprava o pravnom stanju zemljišta i objekata (zgrada) na njemu, koju vode sudovi. Vlasnički list i drugi izvodi iz zemljišne knjige predstavljaju javne isprave kojima se dokazuje pravo svojina i druga prava. Zemljišna knjiga je u nadležnosti suda i predstavlja tzv. pravnu evidenciju nepokretnosti koja je zasnovana na katastru zemljišta kao faktičkoj evidenciji.
Sistem zemljišnih knjiga funkcioniše na području Vojvodine od 1855. godine, a docnije je uveden i na približno jednoj trećini područja Srbije bez pokrajina, gde je uvođenje zemljišnih knjiga počelo posle donošenja zemljišno-knjižnih zakona u Kraljevini Jugoslaviji 1930. i 1931. godine, i to počev od severa od Save i Dunava prema jugu i posebno za Grad Niš. Uvođenje zemljišnih knjiga u Srbiji je prekinuo Drugi svetski rat i nakon rata taj proces nije nastavljen.
Zemljišne knjige, nažalost, nikada nisu bile uvedene u celoj Srbiji, a i na onim područjima gde jesu, nisu uvek bile uredno vođene, negde su zapuštene, a negde gde su uništene još u toku Drugog svetskog rata nikada nisu do kraja obnovljene. Povrh svega, u velikom broju slučajeva podaci koji su evidentirani u zemljišnim knjigama se razlikuju od podataka u katastru zemljišta, a i zemljišnoknjižno i katastarsko stanje razlikuju se od stvarnog (faktičkog) stanja nepokretnosti.
Zemljišne knjige su već u znatnom delu teritorije Srbije zamenjene katastrom nepokretnosti koji se uvodi već skoro dvadeset godina.
KATASTAR NEPOKRETNOSTI
Katastar nepokretnosti je javna knjiga koja predstavlja osnovnu evidenciju o nepokretnosti i pravima na njima. Katastar nepokretnosti sadrži podatke o zemljištu (naziv katastarske opštine, broj, oblik, površina, način korišćenja, bonitet, katastarska klasa i katastarski prihod katastarske parcele), zgradama, stanovima i poslovnim prostorijama, kao posebnim delovima zgrada (položaj, oblik, površina, način korišćenja, spratnost i sobnost) i drugim građevinskim objektima, kao i podatke o pravima na njima i nosiocima tih prava, teretima i ograničenjima. Katastar nepokretnosti sastoji se od: 1) radnog originala plana; 2) zbirke isprava; 3) katastarskog operata.
Uvođenjem katastra nepokretnosti na određenom području, prestaju da važe zemljišne knjige i svi drugi sistemi javne videncije nepokretnosti.
KATASTAR ZEMLJIŠTA
Katastar zemljišta je zbirka javnih isprava koje sadrže opšti premer (geodetske podatke) zemljišta i njegovo klasiranje po kulturi i kvalitetu. Sastoji se od planova (premer) i operata (posedovno stanje koje nema pravni značaj, klasa zemljišta – po bonitetu ima osam klasa, kultura zemljišta – da li je njiva/oranica, vrt, voćnjak, vinograd, šuma, livada, pašnjak, ribnjak, trstik itd.). Osnovu katastra čini katastarska parcela. Katastar zemljišta služi za poreske, tehničke i statističke svrhe, kao i za ustrojstvo zemljišnih knjiga. U Republici Srbiji je u toku uvođenje katastra nepokretnosti koji treba da sadrži ne samo faktično stanje već i pravne podatke o zemljištu i njegovom vlasniku.
TAPIJSKI SISTEM
Tapijski sistem evidencije prava na nepokretnosima, kao nasleđe iz turskog vremena, važio je u regionima južne, istočne i zapadne Srbije, u kojima zemljišne knjige nisu uvedene ni nakon donošenja zemljišnoknjižnih zakona iz 1930.godine. Srpskim građanskim zakonikom iz 1844. godine (paragraf 292) predviđeno je da se prenos svojine na nepokretnim dobrima vrši jedino upisom pribavioca u baštinske tj. zemljišne knjige. Do uvođenja baštinskih knjiga, kao privremeno rešenje, a na osnovu zakonodavnog rešenja iz 1850. godine, naređeno je da se upis u knjige zameni sudskim prenosom tapije, a da za taj prenos važe propisi koji se odnose na upis u baštinske knjige, pod uslovom da se mogu primeniti. Taj “privremeni sistem” je ostao u apsolutnoj važnosti u celoj ondašnjoj Srbiji sve do 1930. godine kada se počelo sa uvođenjem zemljišnih knjiga.
Na području važenja tapijskog sistema pravo vlasništva stiče se upisom u tapijske knjige i izdavanjem tapije. Tapija je javna isprava koju na zahtev stranke izdaje nadležna opština, a potvrđuje opštinski sud koji vodi knjigu tapija. U tapijskim knjigama ne provode se promene, a prenos prava vrši se prenosom tapija. Posle 1945.godine je skoro potpuno potisnut jer su državni i drugi organi prilikom rešavanja imovinsko-pravnih odnosa uglavnom koristili podatke iz katastra zemljišta (podatke o nepokretnostima ali i podatke o korisnicima, odnosno posednicima), tako da da se može konstatovati da je tapijski sistem u Srbiji danas primenjen u zanemarljivom procentu.
LIST NEPOKRETNOSTI
List nepokretnosti je deo katastarskog operata katastra nepokretnosti koji sadrži podatke o zemljištu (A list), nosiocu prava na zemljištu (B list), zgradi, stanu i poslovnoj prostoriji, kao posebnim delovima zgrade i drugim građevinskim objektima i nosiocima prava na njima (V list) i teretima i ograničenjima (G list). List nepokretnosti obuhvata sve katastarske parcele koje pripadaju istom nosiocu prava na zemljištu i objekte na tim parcelama, a koje se nalaze u istoj katastarskoj opštini.
ETAŽNA SVOJINA
Etažna svojina zasniva se na stanu, poslovnoj prostoriji ili garaži kao posebnom delu zgrade čiji titular ima i stvarna prava na zajedničkim delovima zgrade i građevinskoj parceli na kome je zgrada podignuta.
HIPOTEKA
Hipoteka je založno pravo poverioca na nepokretnim stvarima koje ostaju u državini založnog dužnika. Ako hipotekarni dužnik ne ispuni svoju obavezu po dospelosti, hipotekarni poverilac može namiriti svoje potraživanje iz vrednosti založene nepokretnosti pre poverilaca koji na njoj nemaju hipoteku (obični, hirograferni poverioci), kao i pre poverilaca koji su hipoteku na njoj stekli posle njega.
PRAVO KORIŠĆENJA
Pravo korišćenja je parasvojinski institut u sistemu društvene svojine koji podrazumeva vršenje svojinskih ovlašćenja (državina i upotreba) na predmetu društvene svojine, bez prava raspolaganja tim predmetom. Prvo je bilo svojstveno za tzv. društvena pravna lica, ali se tokom vremena menjalo, postajući dostupno i građanskopravnim i fizičkim licima, tako da je relikt društvene svojine opstao i danas u vidu prava korišćenja građevinskog zemljišta u društvenoj svojini.
ZADRUGA
Zadruga je oblik organizovanja fizičkih lica, pravno lice u kome oni, poslovanjem na zadružnim principima dobrovoljnosti i solidarnosti, demokratičnosti, ekonomskog učešća, jednakog prava upravljanja i samostalnosti ostvaruju svoje ekonomske, socijalne i kulturne interese.
ZADUŽBINA
Zadužbina je pravno lice koje se zasniva na imovini koju je osnivač odredio da služi postizanju unapred određenih opštekorisnih ciljeva (npr. pomaganju stvaralaštva i ostvarivanja humanitarnih ciljeva).
ZEMLJIŠNI FOND AGRARNE REFORME
Kompleks zemljišta formiran od zemljišta oduzetog tokom agrarne reforme i kolonizacije činio je zemljišni fond agrarne reforme, u koji je ušla: 1) zemlja eksproprisana po čl. 3. ovog Zakona; 2) zemlja državljana nemačkog Rajha i lica nemačke narodnosti konfiskovana prema odluci Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije od 21. novembra 1944. godine, koja je određena za naseljavanje boraca po čl. 18. saveznog Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 23 avgusta 1945 godine; 3) zemljišni posed narodnih neprijatelja i drugih lica koji je konfiskovan na osnovu izvršne sudske presude; 4) zemlja koju država izdvoji iz svog vlasništva u cilju dodeljivanja siromašnim zemljoradnicima – ovo izdvajanje vršio je Ministar privrede u sporazumu sa resornim ministrima Vlade Narodne Republike Srbije; 5) zemlja koju privatni sopstvenik pokloni državi propisno overenom pismenom izjavom, ukoliko nadležni državni organ poklon prihvati.